Misa zadužnica i pogrebni obredi za o. Dominika Marijana Kovača

U župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskoga u utorak 25. ožujka zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić predvodio je misu zadužnicu i pogrebne obrede za o. Dominika Marijana Kovača, franjevca konventualca. U koncelebraciji je bio general Reda franjevaca konventualaca o. Marco Tasca, provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca o. Đuro Hontić i provincijal Slovenske provincije sv. Josipa franjevaca konventualaca o. Milan Kos, generalni definitor Reda za Srednju Europu o. Miljenko Hontić, delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj o. Josip Bebić, OFM, prelat Vladimir Stanković, te još četrdesetak svećenika među kojima većina franjevci konventualci iz samostana u Hrvatskoj, Sloveniji i Njemačkoj. Misi s nazočili i mnogobrojni vjernici rodne župe o. Dominika, potom hrvatskih župa na kojima je djelovao, te vjernici iz Njemačke.
Biskup Košić je prenio izraze sućuti kardinala Josipa Bozanića, te podsjetio kako i nama  danas Isus postavlja isto pitanje koje je postavio Mariji Magdaleni  «zašto plačeš». No, osobito ovi dani u svjetlu Isusove pobjede nad smrću daju nam no poticaj Njegova nasljedovanja kao njegovi učenici koji smo pribrojani njegovu tijelu po svetom krštenju. Po krštenju su se izbrisali naši grijesi, po krštenju smo umrli grijehu i zlu. Zato je za nas kršćane smrt nešto normalno: jedan prijelaz koji nas ne bi trebao toliko žalostiti, koji nas ne bi trebao  prestrašiti. Po shvaćanju naše vjere mi smo već u krštenju umrli, tako da je smrt ne nešto pred nama već iza nas, nešto što smo već proživjeli. Međutim napetost života na ovom svijetu je naša muka, naše kušnje to je naša borba koju neprestano trebamo imati pred očima i svjesno izabirati Božji život, život Božjega uskrsnuća da bismo sve kušnje nadvladali i da bismo to što se nama već dogodilo na krštenju bili novi ljudi živjeli novim božjim životom, rekao je biskup Košić. Podsjećajući na djelovanje o. Dominika, koji je osobito primajući sakrament svećeničkoga reda time bio Drugi Krist za narod kojem je služio i u našoj domovini, a osobito u Njemačkoj. Zahvaljujemo Bogu  na njegovu životu i njegovu svećeničkom služenju i molimo da gospodin obradi našu Domovinu i Crkvu uopće zvanjima, novim svećenicima koji će njega naslijediti,  koji će voditi Božji narod, koji će duh Božji po sakramentima voditi u život uskrsnuća, rekao je Košić, te o. Dominiku zahvalio za njegovo redovničko služenje koje je bilo znak tog eshatološkog svijeta kojem svi težimo. Neka nas sve njegov primjer ohrabri, da ovo nije tek tužni ljudski rastanak već slavlje uskrsnuća i života rekao je na kraju propovijedi biskup Košić.
Po završetku mise, tajnik Provincije o. Tomislav Glavnik pročitao je pismo s izrazom sućuti riječkog nadbiskupa Ivana Devčića, urednika Zvona s kojima je pokojnik dugi niz godina surađivao, te poglavarice sestara klarisa.
Opraštajući se od pokojnika u ime Naddušobrižničkog ureda u Njemačkoj, svih hrvatskih katoličkih svećenika i pastoralnih suradnika i čitavog hrvatskog katoličkog puka u Njemačkoj, o. Josip Bebić je istaknuo, kako je pokojni o. Dominik imao puno vrlina, volio je život, ljude, radovao se susretu s ljudima, a svoju bolest je strpljivo podnosio. Zahvalio je Bogu za takav dar života, te za sve pastoralne i humanitarne djelatnosti koje je poticao i u kojima je sudjelovao o. Dominik.
Životni put o. Dominika predstavio je o. Đuro Hontić koji se od njega i oprostio u ime Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. O. Dominik Kovač rođen je 27. listopada 1943. godine u mjestu Plešci, općina Čabar, od oca Ivana i majke Marije rođ. Zbašnik. Privremene zavjete u Redu franjevaca konventualaca položio je 2. kolovoza 1961., a svečane 4. listopada 1966. godine. Filozofiju i teologiju pohađao je od 1962. do 1968. u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 31. ožujka 1968. godine u Zagrebu.
Bio je zauzeti pastoralni radnik u vinogradu Gospodnjem. Na početku svoga svećeništva službovao je kao župni vikar u župi sv. Blaža u Zagrebu (1968.-1969.). Od 1969. do 1971. godine bio je upravitelj župe Uznesenja BDM na nebo u Molvama. Kraće vrijeme 1970. godine upravlja i župom Ždala, potom je župni vikar u župi Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovcima (1971.-1976.), upravitelj je župa Kukuljanovo i Škrljevo u Riječkoj nadbiskupiji (1976.-1980.). Najdulje i najplodnije razdoblje djelovanja o. Dominika bilo je ono vezano uz HKM Hanau-Fulda-Marburg. Djelujući kao svećenik među hrvatskim vjernicima kroz 26 godina (od 1. rujna 1980. pa sve do 9. srpnja 2006.) ostavio je duboko urezan trag. O. Dominik postao je nezaobilazna poveznica naših vjernika u tuđini, dajući im ohrabrenje za življenje vjere daleko od vlastite Domovine. Budio je među vjernicima osjećaj rodoljublja i pripadnosti hrvatskom narodu. Kao pastir svoga stada skrbio je da vjernici budu svjesni svoga korijena i kršćanskog identiteta bez kojega nema budućnosti. Misija u Hanau bila je mjesto predavanja, tribina, prigodnih susreta, kateheza i odgoja za sve uzraste naših „pečalbara“. Vrata tog hrvatskog doma bila su uvijek otvorena i svatko tko je htio mogao je navratiti i odsjesti. O. Dominik je primao svakoga. Nitko nije otišao niti gladan, niti žedan. Misija u Hanau bila je  Domovina u tuđini! Na posebno svečan način, o. Dominik je upriličio 25. i 30. obljetnicu HKM Hanau. Osjećao ju je svojim djetetom. I s pravom. Godine žrtve i predanja ljudima bile su čin posvojenja djeteta, kojega je na simboličan način prihvatio 1980. godine kada je misija djelovala tek 7 godina. Godine izbivanja iz Domovine i neumoran rad, pri kojem nije stizao misliti na sebe, koliko se više trudio izgarati za druge, više puta su ozbiljno narušili njegovo ionako krhko zdravlje. No, o. Dominik se nije zaustavljao, već se podizao i nastavljao naviještati Radosnu vijest i evangelizirati. Često je znao reći: „Misionar sam!“ „Trebam biti sa svojim narodom.“ Kao takvog Kristovog misionara poznavali su ga i prepoznavali i u biskupiji Fulda. Upravo, zbog te činjenice dva puta je bio biran u Prezbitersko vijeće biskupije Fulda, a dijecezanski biskup mons. Heinz Josef Algemissen imenovao ga je 8. lipnja 2006. godine počasnom titulom „Duhovnog savjetnika“. Mnogi vjernici ga pamte kao svećenika i redovnika, koji je svojom vedrom i susretljivom naravi osvajao srca ljudi. Budući da je i sam potjecao iz siromašne obitelji na srcu su mu uvijek bili najpotrebniji. Nebrojeno puta i na razne načine pomagao je svoj rodni kraj i postao istinskim dobrotvorom. U humanitarnim akcijama za vrijeme Domovinskog rata organizirao je pomoć, koja se dovozila u Hrvatsku da bi se na taj način ublažila neimaština mnogih izbjeglih i prognanih. O Božiću i Korizmi u Zagreb u pučku kuhinju sv. Antuna, stizala bi redovito financijska pomoć, što ju je marljivo sakupljao sa svojim vjernicima u HKM Hanau-Fulda-Marburg.
Provincijal je podsjetio kako se pokojnik bavio i novinarskim i spisateljskim radom. Objavio je oko 1200 članaka u različitim crkvenim novinama i časopisima među kojima Veritas, Brat Franjo, Zvona, Glas Koncila, Živa zajednica, Kana, Danica – Hrvatski katolički kalendar, Crkva u svijetu, Mali koncil – MAK, List mladih, Naša prisutnost (Hvar), Glasnik Srca Isusova i Marijina, Betčanija, Sveta baština (Duvno), Radosna vijest, Marija, Hrvatski vjesnik (Vinkovci), Novi list (Rijeka). Autor je desetak knjiga s tematikom iz života svetaca (sv. Antun Padovanski, sv. Janja Češka, sv. Klara, sv. Veronika Giuliani, sv. Elizabeta), slavljima sakramenata, pastoralnim susretima s vjernicima, hodočašćima i posjetima brojnim svetištima te reportažama iz hrvatskih crkava i župa.
O. Hontić je zahvalio Svemogućem Bogu za jedan predani, redovnički i svećenički život, te također zahvalio medicinskoj osoblju, te subraći koja su mu u danima bolesti bili blizu, kao i o. Josipu Bebiću i svima koji su uputi izraze sućuti. Zahvalio je biskupu Košiću na predvođenju misnog slavlja, kao i Ocu generalu.
Nakon mise i obreda, tijelo o. Dominika položeno je u samostansku grobnicu u crkvi Svetoga Duha.

Marija Belošević