Naselje Stari Kot nalazi se na nadmorskoj visini od oko 800 metara. Kroz ovo je područje več u rimsko doba vodila cesta koja je išla trasom Loški Potok - Lazac - Stari Kot - Čabar, a drugi je krak izšao iz Starok Kota preko Prezida za Lošku dolinu. Nastajalo je nešto kasnije od naseljavanja Dragarske doline. Ljudi su se u ona vremena zaustavljali i stvarali naselja prvenstveno tamo gdje je bilo vode ali i ostalih potrebnih sadržaja. Pretpostavlja se da je ovo naselje nastalo u isto vrijeme kao i naselje Podplanina iznad Čabra. Zanimljivo je prema nekim zapisima, da naseljavanje nije započelo s kočevske strane već od strane Čabra, gdje su se nalazila postrojenja željezare. U dolini Čabranke bilo je malo mjesta za jače naseljavanje, te su stoga slobodne prostore tražili u višim, planinskim predjelima, gdje je bilo obilje vode. Seosko zemljište izgubljeno je još u vrijeme Austro ugarske monarhije budući da seoski odbor nije htio plaćati propisani porez. Platio ga je grof Auersperg i bez imalo muke postao vlasnikom istog. Do kraja XIX stoljeća rastao je broj stanovnika, a kasnije se njihov broj smanjuje. Tako je primjerice u 1880. godini ovdje živjelo 173 stanovnika, 1890. godine zabilježeno je najviše 178 stanovnika, godine 1900. bilo ih je 174 a 1910. svega 167.

Početke naseljavanja ovog područja nalazimo u XVII. stoljeću, a kao prvi stanovnici spominju se rudari, kovači i šumski radnici, uglavnom iz Bohinja i Idrije. Na to upućuju do danas sačuvana prezimena u čabarskom kraju poput Urh, Koritnik, Kvas, Pajnić, Repinc i dr. U Stari Kot došli su ljudi iz Babnog Polja što potvrđuju brojna prezimena poput Janeš, Troha, Lipovec.

Život je ovdje, kao i u susjednim manjim naseljima, bio težak. U samom se naselju nikada nije moglo naći dovoljno posla za osiguravanje nesmetanog života, dakle preživljavanje njegovih stanovnika. Stoga je ono bilo podložno raseljavanju, iz svake je obitelji gospodar morao tražiti dodatnu zaradu van svog mjesta a često puta i van svoje domovine. Muškarci su tražili posao kao šumski radnici u Slavoniji, Mađarskoj, drugim europskim zemljama pa čak i u Americi. Bili su odlični, marljivi i vrijedni radnici. U dalekom svijetu brzo su se istrošili i nikada se zapravo nisu ni obogatili. . Prve su kuće bile drvene. Opasnost od nastanka požara bila je dosta velika te se se gospodarske zgrade (sjenici i dr.) gradili podalje od stambenih objekata. Početkom XX. stoljeća neke od postojećih drvenih zgarda zamijenjene su zidanima a tome je prvenstveno pripomogla zarada u Americi.

U zapisima se spominje da su ovdje prije II. svjetskog rata bila četiri bunara, deset je kuća bilo nenaseljeno, tek povremeno u ponekoj od njih boravio je gost. Izgubili su se brojni domaći, autohtoni nazivi. Selo je bilo sastavljeno od središnjeh dijela "Binkla, Vinkla"=ugao kot) koji je bio najveći, potom Kurje Vasi, kod Ambrožića i Preske. Prije požara 29. srpnja 1942. godine bilo je 36 kućnih brojeva. Roška ofenziva predstavljala je smrtni udarac za ovo naselje, počelo je njegovo izumiranje. U koncentracionom logoru Kampro na Rabu zauvijek je ostalo 17 stanovnika, u Gonarsu 20, a svih žrtava tijekom II. svjetskog rata bilo je 51. Poslijeratna obnova išla je teško, odšteta za uništeno nije pristizala a tek uz pomoć rodbine iz Amerike počeli su nicati novi objekti i život se vraćao u ovaj kraj. Broj stanovnika rastao je storo, 1948.. godine bila su 4 stanovnika, 1953. godine njihov je broj porastao na 41, u 1961. bilo je 49 stanovnika nakon čega se bilježi pad te je primjerice 1995, ovdje bilo samo 8 stalnih stanovnika. Sigurno je da je na broj domicilnih. stanovnika utjecala i činjenica da je mladež u potraži za lakšim i sigurnijim zaposlenjem ali i školujući se, odlazila van naselja i nerijetko se kasnije vraćala u rodni kraj. Naselje se praznilo, ostale su samo starije osobe

U ovom je naselju bio slabo razvijen obrt kao određeni izvor prihoda. Samo za domaću uporabu muškarci su izrađivali koševe, košare i ljestve, dok su sve ostalo primjerice grablje, drvene žlice, sita i slično kupovali na Binkeštni ponedjeljak na Žalosnom Vrhu ili pak od putujućih trgovaca. Žene su plele za obitelj rukavice, čarape, majice i kape, sve to iz domaće vune. Do II. svjetskog rata u Starom su Kotu kod svake kuće sijali lan i proso, a poslije rata sve manje i manje. Žito su nosili u mlin po srmom Riglu u Obrh na izvoru Čabranke. Još u zadnjem desetljeću XIX. stoljeća te početkom XX. stoljeća djeca ali i odrasli, nosili su odjeću iz domaćeg platna, no nitko od domicilnog stanovništva nije se bavio tkanjem. Obrazovanju ženske djece nije posvećivana posebna pozornost, tek toliko da ih je netko naučio pisati. Dječaci su pohađali školu u Travi ili Dragi gdje sus tanovali kod rodbine, a tu su učili i njemački jezik. Kasnije je u jednoj privatnoj kući 1904. godine započela obuka, a uskoro nakon toga mještani su osnovali školski odbor i ustrajno molili oblast u Kočevju da im izda odobrenje za uređenje prijeko potrebnog školskog prostora. Dogradnja je izvršena 1910. godine a škola je kratko vrijeme bila u funkciji, izgornjela je kao i cijelo naselje. Posljednja je učiteljica bila Antonija Turk - Bajić koja je 1941. godine ostala bez posla. Katastarske općine Draga, Trava, Žurge, Osilnica i Bosljiva Loka bile su 1930. godine priključene Savskoj banovini, a potom u svibnju 1941. godine aneksijom pripale kraljevini Italiji. Službeni jezik u školama postao je talijanski te je stoga u školu u Starom Kotu morao doći talijanski učitelj, što se nije desilo zbog udaljenosti a kasnije brzog razvijanja partizanskog pokreta. Bila je razvijena kultura, momci i djevojke osnovali su društvo koje je tijekom godine pripremalo i izvodilo po dvije igre, nastupao je i pjevački zbor koji je često nastupao i u crkvi. Osnovano je i sokolsko društvo što je pospješilo sportska događanja.

Crkva sv, Franje Ksavesrkog izgrađena je oko 1700. godine. Prvotno je bila drvena i djelovala je kao podružnica župe Osilnica koja je nastala iz stare ribničke župe. S lijeve strane nalazi se oltar posvećen sv. Florijanu, desno pak oltar svetog Roka. Pohodili su je brojni vjernici, posebice 16. kolovoza kada su se ovdje pored domaćina okupljali stanovnici Loške doline, Loškog potoka, Gorači i doline Čabranke. Uvijek je bilo mnogo putujućih trgovaca a popodne je bila velika zabava. Crkvu je blagoslovio ribniški nadđakon Petazzi a njegov brat je bio Oglejski patrijarh. Godine 1740. je nadđakon obavio vizitaciju u Osilnici i tom prilikom obišao sve tri podružnice današnje župe Draga. Kako je u Starom Kotu bila najmlađa i još nije bila blagoslovljena, učinjeno je to tom prigodom. Na sam Božić 1880. godien crkva je stradala u požaru. Obnova je započela naredne 1881. godine a 1882. godine kupljena su tri zvona. Prilikom obnavljanja zazidan je prozor s lijeve strane lađe. Najveći i srednji zvon otuđen je za vrijeme I. svjetskog rata. Kada su skinuti s postolja svi su mještani glasno plakali, a od tada se oglađavalo svojim zvukom samo ono najmanje, zviono sv. Florijana. Njaveća dragocjenost u crkvi bio je Križni put kojeg su zajednički kupili stanovnici Starog i Novog Kota. Blagoslovio ga je 1911. godine biskup Anton Bonaventura Jeglić i tomprigodom je ovdje bila i birma. Poslije II. svjetskog rata krov crkve je pokriven šindrom. Kasnije je krov počeo prokišnjavati a vlaga uništavati slike križnog puta. Gdje su slike završile danas nije poznato. U crkvi ih nema od 1969. godine. Crkva je sve više propadala, a time je započelo i propadanje dijela kulturne baštine, jer ona nije bila samo sakralni objekat već i veoma značajan povijesni spomenik koji nas u mislima vodi u vrijeme nastanka naselja punog života.

Poznata je vjekovna povezanost čabarskog kraja sa susjednim slovenskim naseljima. Prema storim povijesnim izvorima do dolaska Zrinskim čabarskim je krajem vladala velikaška obitelj Ortenberg iz Kočevja, a tek u XVII. stoljeću došao je u posjed Zrinskih i Frankopana. Novi Kot je kroz povijest dijelio sudbinu susjednog Starog Kota.

U Novom Kotu rodio se u obitelji kmeta Valentina i njegove supruge Jere rođene Troha 2. srpnja 1872. godine prvi slovenski inženjer tehnilke kemije Jakob Turk. Osnovnu je školu pohađao u Dragi i Kočevju, a Višu realku od 1886. godine u Ljubljani gdje je maturirao 1893. godine. Školovanje je nastavio na Visokoj tehničkoj školi u Beču gdje je 1899. godine dobio diplomu inženjera kemije. Po okončanju studija zaposlio se u tvornici sode grofa Larisch-Moennicha u Petrovicama (Šlezija) gdje je ostao do 1903.g. Zaposlio se zatim na određeno vrijeme kao asistent na Kmetijsko kemičnem preskuševališću za Kranjsko u Ljubljani, koje je kasnije promijenilo naziv u Kmetijsko poskusno i kontrolno postajo a nakon II. svjetskog rata u Kmetijski inštitut Slovenije. Nakon smrti prvog ravnatelja preskuševališća dr. Ernesta Kramerja, od 1907. godine dalje vodio je ovu ustanovu, prvo kao v.d.direktora a potom od 1911. godine pa sve do 1935. godine kao direktor. Iskazao se kao vrsni analitik i istraživač te organizator pokusnog rada u poljoprivredi. Godine 1907. izabran je za tajnika Društva za unapređivanje uređenja Ljubljanskog polja. Objavio je brojne znanstvene radove . Inženjer Turk bio je među prvim članovima a kasnije i određeno vrijeme potpredsjednik Društva inženjera sekcija u Ljubljani, član Upravnog odbora Društva za istraživanje podzemlja Slovenije te član mnogih stručnih odbora i komisija. Umro je u Ljubljani 19. listopada 1935. godine.1882. godine te Antun Vesel 1906. godine.

Željko Malnar