TRŠĆE, 11. studeni 2007. godine

UZ 200 GODINA ŽUPE SVETOG ANDRIJE APOSTOLA U TRŠĆU

Krajem listopada ove godine župa sv. Andrije Apostola u Tršću obilježila je 200 godina postojanja. A krajem studenoga obilježiti će blagdan svog zaštitnika sv. Andrije. Prigoda je da se o navedenim  događanjima nešto više zabilježi i da se kroz povijesni prikaz ista što kvalitetnije predstavi posjetiteljima naše internet stranice.. Najbolji način za to je prigodni tekst kojeg je na svetoj misi, koju je uz obljetnicu predvodio riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić, pročitala Mirjana Malnar.
Naselje Tršće i župa svetog Andrije Apostola nalaze se na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Gorskog kotara, a presijeca ih prometnica koja od slovenske granice ide prema Jadranu. Područje je to pokriveno bujnom šumom, pašnjacima, prepuno ljepote i prekrasnih krajolika, živopisnih sela i zaselaka. Godine 1900. ovdje je živjelo 1186 stanovnika, a po popisu stanovnika 2001. godine ovdje je živjelo  1095 stanovnika od čega u samom Tršću 438.
U okolici Tršća, kopala se željezna rudača, zbog prirode posla krčila se šuma i stvarala nova naselja, a za potrebe čabarske topionice pripremao se  drveni ugljen. Od 90-tih godina XIX. stoljeća pa sve do početka II. svjetskog rata u okolici Tršća iskorištavala se živina rudača - cinabarit u rudničkim oknima Sokolica, Lukin rov, Resni Hrib i Krajc, a prve tragove žive opazio je 1930. godine Antun Turk tada tajnik u Čabru. U Tršću je učitelj Černe osnovao 1912. godine tamburaško društvo a postoje i zapisi da je 1899. godine u Čadežovoj kući osnovana čitaonica.  

 Do 1663. godine ovo je područje spadalo pod župu Gerovo a od 1663. do 1807.g. pod župu Čabar. Svjedok vjere je   crkveni barjak iz 1752. godine. U Ljetopisu župe Tršće navedeno je da je kapelica iz 1659. godine bila mala, neugledna građevina koja je 1790. godine obnovljena i proširena te  sazidan toranj. Godine 1791.  započelo se s obnovom i proširenjem kapelice te gradnjom župnog stana. U to je vrijeme u cijeloj župi bilo 50 kuća a za adaptaciju crkve mještani su dali brojne priloge. Nešto kasnije, oko 1794. godine izgrađen je župnički stan, u početku kao prizemnica, kasnije je dograđen kat. Župa je u Tršću osnovana 11. kolovoza 1807. godine. Na temeljima postojećih zgrada 1850. i 1860. godine izgrađeni su i novi objekti župnog stana i crkve koja je bila prva u čabarskom kraju pokrivena crijepom. Nekoliko godina kasnije  postavljen je sat na toranj. Župni stan ponovno je  obnovljen  1900. godine. 1907.godine zbog nepažnje susjeda izgorjela je crkva koja je naredne godine obnovljena. U proljeće 1944. godine ponovno je izgorjela crkva, njezina je sanacija okončana tek 1959. godine, a 1996. godine  su obnovljeni crkva i župni stan.
U Ravnicama je izgrađena  1897. godine crkvica Pohođenja Marijina kao mala drvena građevina, koja je vremenom postala premalena, jer je u nju moglo stati svega dvadesetak osoba. Sredstva su za novu crkvicu  osigurana iz prihoda i milodara mještana a radove je 1912. godine izveo zidar talijanskog porijekla Giuseppe Passera po nacrtu učitelja Josipa Černea. Crkvicu je 27. srpnja 1913. godine blagoslovio župnik Vjenceslav Pleše iz Čabra, misu je pjevao domaći župnik Ernest Hankony, a dojmljivu propovijed izrekao je Petar Brozičević  župnik iz Prezida.

    Stanovnici Sokoli započeli su 1903. godine gradnju crkvice sv. Ivana Krstitelja.  Sredinom  godine postavljen je i blagoslovljen kamen temeljac na zemljištu koje je poklonio Stjepan Čop iz Sokoli 10. Uz zalaganje mještana crkvica je iste godine stavljena pod krov, a sazidan je i toranj do visine ostalih strana krova. Radovi su nastavljeni naredne godine a 24. lipnja 1905. godine, dakle nakon dvije godine, istu je blagoslovio kotarski dekan Rade Vlašić župnik iz Prezida. Prvu svetu misu održao je Ernest Hankony župnik iz Tršća a prigodne riječi ispred crkvice izgovorio je Vinko Margan župnik iz Gerova. Izgrađena crkvica bila je jednostavna i skladna sa zvonikom šiljastog krova. Prvobitno je krov crkvice i zvonika bio pokriven šindrom a kasnije limom.
Razvijanje i jačanje vjere u našem kraju bilo bi nemoguće bez duhovnih pastira koji su se u ono vrijeme brinuli o povjerenom mu narodu Brojna se imena spominju u župnoj kronici, te mi dozvolite da ih poimenično nabrojim jer je svaki od njih dao svoj doprinos razvijanju našeg kraja i pomagao stanovnicima u teškim trenucima. Prvi kapelan i svećenik bio je Andrija Marijašević iz Novog,,  naslijedio ga je Franjo Vrignanin iz Bribira, a kao prvi župnik u novoosnovanoj župi spominje se Ivan Rožanić Senjanin. Kratko vrijeme kao župnici izmjenjivali su se Ivan Ambroz Merzljak i Ivan Rožanić, a potom u Tršće dolazi za župnika Franjo Mihić iz Gerova. Naslijedio ga je Augustin Žagar iz Kupjaka), zatim dolaze Franjo Canjuga, Juraj Peruzović, da bi se tijekom 1898. godine izmijenilo u Tršću više župnika: Grgur Švob, Milkan Travica, Davorin Krmpotić i Vinko Margan. Davorin Krmpotić potom je tijekom 1899. godine ponovno bio neko vrijeme župnikom a u studenom iste godine za župnika je imenovan

Ernest Hankony  kojeg je zamijenio Adolf Hvala. U 1940. godini kao župnici spominju se Vladimir Stuparić i Ignacije Brglez a krajem godine u Tršće dolazi Jakov Amstadt. U vremenu od 1964.-1969. g. u Tršće su iz susjednih župa Gerovo i Čabar dolazili župnici Ivan Jurković i Janko Weingler, nakon čega Tršće ponovno dobiva svog župnika u osobi Mate Vukovića, od koga 17. rujna 1990. godine župu preuzima Josip Malnar rodom iz obližnjeg Prezida, Nakon toga neko je vrijeme u Tršće dolazio Marko Barišić župnik iz Prezida, a neko vrijeme  Ivan Troha župnik iz Gerova.  Godine 2004. za župnika  naše župe imenovan je Tomislav Ravnjak.
        Ovaj prikaz ne bi bio potpun kada se ne bi prisjetili duhovnih pastira rođenih u našem kraju. LEON VOLF rođen je u Selu 1922. godine, u obitelji Zore i Stanka Volfa. Od djetinjstva je živio sa svojom vjerom i nadom da će jednog dana postati svećenik. Još kao dječak napravio bi sebi oltar u vrtu ispod kuće, okupio manju djecu i odveo ih na svoju misu. Uvijek je bio okružen knjigama i molitvama. Oštećeni molitvenici su nakon njegove obnove izgledali kao novi. Godine 1942. bio je interniran sa svojim roditeljima i mlađim bratom koji je umro u logoru na Rabu. Završio je sjemenišnu gimnaziju i bogosloviju u Rijeci. Prvu misu održao je 1955. godine. Službovao je u Veprincu, Perušiću, Zavalju i Jadranovu. Zbog narušenog zdravlja bio je prijevremeno umirovljen. Preminuo je u Senju, 12. ožujka 1984. godine, a pokopan je na mjesnom groblju u Tršću.
Kao prva redovnica poznata je sestra ELIZABETA -MARIJA NAGLIĆ. Rođena je 25. ožujka 1887. godine u Crnim Lazima u obitelji Ivana i  Ivke Naglić. Pozivu Božjem se odazvala i stupila u samostan

sestara “Službenica Milosrđa” u Dubrovniku 1. prosinca 1924. godine.. Cijelo je vrijeme bila u Dubrovniku vršeći razne samostanske službe. Nikada nije posjetila svoj rodni kraj. Nju su kasnije na redovničkom putu slijedile tri njezine nećakinje i jedna rođakinja.
Godine 1934. kada su u Tršću bile župske misije , koje su vodili o. Jordan Kumičić i o. Lujo Matijaca, dok je upravitelj župe bio vlč. Adolf Hvala, stupile su zajedno u samostan “Sestara Uršulinki” u Varaždinu Marija Arh i sestrična Milka Naglić. Časna sestra KAZIMIRA - MARIJA ARH  rođena je 25. srpnja 1900. godine kao drugo dijete u obitelji Franje Arh i Gabrijele rođene Naglić. U Čabru je završila 4 razreda građanske škole. U samostan je stupila 1. kolovoza  1934. godine. Živjela je i radila po raznim samostanima , a umrla je u Varaždinu 29. rujna 1974. godine. MILKA NAGLIĆ - časna sestra SEVERINA, rodila se 11. svibnja 1914. godine u obitelji Blaža Naglića i Marije Arh. Zajedno s rođakinjom Marijom Arh - č.s. Kazimirom ulazi u varaždinski samostan “Sestara Uršulinki” 1. kolovoza 1934. godine. Umrla je 12. listopada 1991. godine .
U Frbežarima je kao treće dijete u obitelji Franje i Gabrijele Arh rođ. Naglić, rođena 23. veljače 1923. godine. JULIJANA ZDENKA, kasnije časna sestra GABRIJELA. Pet godina polazi školu u Tršću, no zbog materijalnih poteškoća istu prekida. U samostan je stupila u travnju 1941. godine u Dubrovniku. Tu završava preparandiju, a zatim odlazi na teološki studij iz Splita u Zagreb. Godine 1953. vratila se u Dubrovnik, gdje je u sjemeništu predavala engleski a privatno latinski i talijanski. U isusovačkoj je crkvi 25 godina vodila pjevački zbor. Autorica  je knjige “Oči u Bibliji”. Umrla je 07. listopada 2004. godine.

Kao peto i najmlađe dijete u obitelji Franje i Gabrijele Arh. rođ. Naglić, rođena je 18. svibnja 1926. godine VENANCIJA ARH sadašnja časna sestra FRANJKA. 23. listopada 1945. godine  stupila je u samostan u Dubrovniku gdje su već bile njezina  teta Marija Naglić - č.s. Elizabeta i sestra Zdenka - č.s. Gabrijela. Obavlja  katehetske, muzičke i krojačke  te ostale redovne dužnosti i najviše radi po župama kao katehistica i voditeljica zbora. Zbog bolesti se 1990. godine vraća u Dubrovnik, gdje i danas živi. Zahvaljujući njoj i Antunu Zbašniku iz Tršća došao sam do navedenih podataka. Pri tome moram naglasiti, da č.s. Franjka u svom pismu navodi i slijedeće:” Mi u Tršću imali smo i prvu, najstariju sestru Gabrijelu Zbašnik, koja je kao kršćanska majka rodila osmero djece. Njezina djela ne pišu ljudi nego Gospodin Bog, koji ju je sigurno za taj život i žrtve dostojno nagradio".
.       Svaka sredina pa tako i naša u prošlosti je zabilježila brojna zbivanja, ona su postala dio naše baštine koju čuvamo, te mi dozvolite da neke od njih spomenem na današnjoj svečanosti. Dana 20. kolovoza 1870. godine utemeljena je Bratovština Presvetog Srca Isusova,  Na blagdan Preobraženja 06. kolovoza 1933. godine župnik Adolf Hvala objavio je prvo primanje u Djevojačko društvo Presvetog Srca Isusova u koje se javilo šezdesetak djevojaka, a Hvala je naredne 1934. godine utemeljio Bratovštinu sv. Krunice u koju se upisalo 727 župljana.
Župu Tršće zadesilo je nekoliko epidemija bolesti, tako se na ovom području 1855. i 1885. godine pojavila  kolera, 1880. godine neka zarazna bolest jer se broj stanovnika smanjio, a 1918. godine harala je španjolka.

Tijekom proteklih dva stoljeća u našoj župnoj crkvi sačuvano je nešto starijeg inventara poput baroknog  drvenog kipa, naturalističkog prikaza zaštitnika župe sv. Andrije, reprezentativni su srebrni svijećnjaci s bogatim plastičnim ukrasima vjerojatno poklon pokrovitelja Polikarpa Paravića iz 1860.g. Treba spomenuti i dva drvena raspela, jedan u crkvi i drugi u župnom stanu, zatim od tekstila vezen i oslikan barjak iz 1886.g. te nekoliko bogato izvezenih misnih ogrtača.
Uz župnu crkvu spominju se često puta i njezina zvona. Prvo malo zvono iz 1659.g. posvećeno sv. Andriji razbijeno je. Godine 1808. spominje se nabavka tri zvona. Najteže je imalo 620 kilograma,  a ono najmanje 185 kg. Sa željezničke stanice Rakek konjskom zapregom dopremili su ih Josip Žagar iz Ravnica i Polikarpo Arh iz Crnih Lazi. Godine 1917. otuđena su sva zvona s crkava i otpremljena u tvornice oružja, a 14. 11. 1925. godine postavljena su nova. Na najvećem zvonu nalazio se tekst: "Sveti Andrija moli za nas" i "U spomen tisuć godišnjice kralja Tomislava 1925.". Na srednjem napisano je:" Srce Isusovo pomirbi za griehe, smiluj na se" i "Nasljednici smo svjetskim ratom ugrabljenih zvona 1917" dok je najmanje nosilo natpise;" Srce Marijino, ufanje vjernika, moli za nas" i "Čuvaj nas, Bože, udesa naših predšasnika”.
Stari kovani križevi na mjesnom groblju spomenici su narodne izrade i govore o umješnosti domaćih majstora - kovača iz čijih su radionica izišli. Obnovljena su i brojna raspela, kao svjedoci jačanja duhovnosti u našem kraju. Umjesto starih dotrajalih postavljena su nova raspela u Selu, Sokolima, Crnim Lazima (dva),  Ravnicama, u Školskoj ulici u Tršću, a stara raspela ili obnovljena nalaze se u Prhcima, Srednjoj Dragi, Lazima, Sokolima (malo obilježje na zidu). Sve su to bili dokazi naše vjere i opstojnosti na ovim prostorima. Crkva je vjekovima primala u svoja njedra siromašan i napaćeni narod koji je ovdje tražio utjehu. U zajedništvu su ustrajali do današnjeg dana, te naša obljetnica - 200 godina župe svetog Andrije Apostola predstavlja dokaz uspješnosti ove veze, ali i jačanja vjere u ovom podneblju. Na nama je da čuvamo stečeno bogatstvo i duhovnu baštinu ali i da je jačamo i razvijamo. Naši preci su nam u nasljeđe ostavili veliko duhovno bogatstvo a na nama je da isto cijenimo i znamo koristiti, zajedno s našom djecom, ali i da se brinemo o stečenim tekovinama naših predaka.

                                                                Željko Malnar