AMAMIĆEVA STAKLANA U MRZLOJ VODICI
MRZLA VODICA, o1. listopada 2008. godine – U prethodna dva nastavka bilo je riječi o Goranskim manufakturama stakla, onako kako ih je za Povjesnicu Crnog luga opisao mr. Emil Crnković, poznati zaljubljenik u Gorski kotar u njegovu baštinu. Kroz pisane zapise bilo je riječi o staklani u Perlasdorfu kod Crnog luga, zatim staklani u Ponte Sušici kod Ravne Gore, a sada ćemo se posvetiti Adamićevoj staklani u Mrzloj vodici, čime ćemo zaokružiti jednu cjelinu i dio prošlosti spasiti od zaborava.
U vrijeme Ilirskih provincija riječki trgovac Louis Michaud, porijeklom Francuz, dobiva 1813. godine dozvolu od francuske uprave za osnivanje staklane u Mrzloj Vodici. No, ubrzo nakon započete izgradnje zgrade staklane naglo se povlači i posao prepušta Andriji Ljudevitu Adamiću, osnivaču i vlasniku brojnih riječkih manufaktura. Nakon početnih poteškoća, proizvodnja stakla započinje 1818. godine. U njoj su pretežito bili zaposleni češki staklarski majstori, koji su zanat «ispekli» u Sušici. Proizvodi iz Mrzle Vodice bili su najraznovrsniji stakleni predmeti, od onih za kućnu upotrebu do najluksuznijih iznimne kvalitete, ali ne i količine. Staklana je bila poznata prije svega po izvanredno «čistim» staklenim čašama. Zahvaljujući svojim poslovnim vezama, Adamić je staklene izrađevine prodavao po čitavom teritoriju Monarhije pa čak i u Egipat, a od 1820. godine uspješno trguje sa Sjevernom Amerikom. Obustava rada staklane uslijedila je 1828. godine zbog gubitka u poslovanju i smrti vlasnika iste. Još danas se taj predio i toponima nazivaju «Stara Glažuta».
U vrijeme prolaska Lujzinske ceste preko Mrzle Vodice, godine 1805., ovdje je bilo devet kuća sa sedamnaest obitelji, odnosno 44 stanovnika. Uskoro slijedi naglo naseljavanje tog kraja doseljenicima iz Primorja. Na tragu toga Adamić 1807. i 1821. godine kupuje određene posjede u Mrzloj Vodici. Nakon Adamićeve smrti njegovi nasljednici zadržali su posjed, ali nisu nastavili s proizvodnjom stakla, već staklanu preuređuju u obiteljsku vilu. Posjed se sastojao od četiri drvene zgrade: jedna je zgrada dijelom služila kao poštanski ured, a dijelom je bila staklana. Druga je zgrada dijelom pripadala staklani, a jedan njezin dio služio je kao staja za poštansku službu. Dvije kučice služile su za stanovanje majstora staklara. Na žalost, nije znano, koliko je ova staklana zapošljavala radnika.
Premda staklana u Mrzloj Vodici nije dugo djelovala, kao ni ona u Perlasdorfu, svojom afirmacijom je, po mišljenju mr. Crnkovića na inozemnom i prekomorskom tržištu, svakako bila jedna od vrlo značajnih karika u razvojnom slijedu gospodarstva iz početka XIX. stoljeća. Treba naglasiti da je staklanu u Mrzloj Vodici pokrenuo domaći poduzetnik, Andrija Ljudevit Adamić, dok su druge dvije u Perlasdorfu i Ponte Sušici, kao i mnoge druge u Hrvatskoj osnivali stranci, pretežito Česi. Pokušaji na pokretanju manufaktura dali su slabe rezultate. Staklane u Perlasdorfu i Sušici nisu ispunile očekivanja ondašnjih vladara. Naime, staklo izrađeno u gorsko kotarskim staklanama nije svojom kvalitetom ni količinom moglo konkurirati venecijanskoj prvoklasnoj staklarskoj proizvodnji, ali usprkos tome obje su se staklane, a osobito ona u Sušici razvile, za ono vrijeme, u veliku i značajnu gospodarsku djelatnost. Na ostvarenje boljih rezultata utjecaja je imao otpor domaćeg stanovništva, teškoće oko izvoza, preslaba kupovna moć stanovništva, nedostatak kvalificirane radne snage, nedostatak bjelutka i sl.
Interesantno je spomenuti da je Tršćansko-riječka privilegirana kompanija 1780. godine pokrenula u blizini Mrzle Vodice i Crnoluškog Zelina kopanje željezne rudače (pirit o limonit) koja se prerađivala u talionici željeza u Crnom Lugu izgrađenoj 1779. godine.
Željko Malnar |
