DOLAZAK BALTAZARA HACGUETA U ČABAR
ČABAR, 26. travnja 2007. godine - Često se puta, vezano uz čabarsku topionicu željeza, spominje putopisac Balthazar Hacguet i njegovo znamenito djelo “Oryctographia Carniolica” izdano u Leipzigu 1778. godine. Zahvaljujući gospodinu Andriji Wolfu iz Tršća na privremenom radu u Njemačkog, došao sam u posjed prijepisa dijela navedene knjige, od strane 41 do 45, koja se odnosi na čabarsko područje. Dalje navodim isti prijevod, uglavnom u originalu, naravno uz sitnije korekcije u tekstu.
Cijeli put od Save preko uskočkih brda, iznosi 8 milja.Iz zadnjeg mjesta uputio sam se, prema velikoj Goteničkoj gori, koja dijelom pripada maloj kočevskoj zemlji, dok drugi dio pripada Čabru, koji se nalazi pod upravom Carske komore. Ovdje, u ovoj zemlji, nema ništa od starih njemačkih Cigana, koji neprestano lutaju naokolo. Govore posebnim njemačkim jezikom, poput Saksonaca u Rumuniji, s time što imaju poseban akcent, isto puno drugih riječi.
Ova duboka šuma, područje je, čija je zemlja ispunjena drvenim ugljenom (Lignum Foffile). Do ovog momenta ova se činjenica nije iskoristila, pošto drva ovdje ima dovoljno. Ne zna se, koji smjer uzima u zemlji zatrpano drvo. To se još nije istraživalo. Samo onaj, koji iz radoznalosti nešto skuplja, uzme pokoji komad koji strši iz zemlje. Ovo pougljenjeno drvo potpuno je crne boje, teško, vrlo gusto te visokog sjaja. Potpuno je jasno, da bi bilo isplativo koristiti ga u ekonomiji umjesto ebanovine. Ovaj ugljen daje dobru, jaku i ne baš sumporastu vatru, te bi se također mogao upotrijebiti kod talenja u visokim pećima. Koliko mogu ustanoviti, po vanjskom izgledu, mora pripadati rodu bukve (Carpinis) i javora (Acer).
Poslije ovog istraživanja uputio sam se na Gotenišku planinu, koja se nalazi u Čabarskoj gospoštiji i sastoji se od bjeličastog vapnenca, koji se vrlo lako raspada. Mala nadovezujuća brda su od škriljastog materijala, pomiješanog s ilovačom, koja u sebi sadrži željezne rude. Od ove planine krenuo sam prema rijeci Kupi, koja izvire iz starog planinskog lanca, koji se prostire u pravcu Dalmacije, istočno prema Kapeli, a zapadno prema Sl. Snježniku, te planinama, koje se gube u pravcu Julijskih Alpi. Tu, kod Kuželjske stijene, došao sam ponovno do planinskog lanca, kojeg sam napustio kod Tolmina i koji se proteže u pravcu Istoka. Ove planine su potpuno vapnenaste, vrlo raspucane s puno ponora i uvala. Čim čovjek dođe do jedne zapažene visine, nestaje stjenovitog terena, kojeg se još u pred planinskom području zapaža iako ne u cijelosti okamenjenog. Odavde sam išao preko rijeke Kupe u mjesto Drijanić, gdje se, nedaleko odavde, Čabranka gubi u spomenutu rijeku. Planinski lanac je ovdje već u svakom slučaju postojaniji (kompaktniji). Put, kojim sam prošao, od Braslovica do ovdje, iznosio je 11 njemačkih milja, što nije bilo previše naporno.
Nakon sat i pol hodanju, uvodno uz Čabranku u pravcu sjevera, došao sam u željezno rudarski centar ZHUBER (Čabar) kojeg Nijemci Windskim načinom pišu TSCHUBER (Windl - Njemačko pleme u Sloveniji). Cijelo mjesto, koje leži na potoku Čabranka, sastoji se od kuće upravitelja i od malo kuća u kojima stanuje nekoliko kovača. Ovome mjestu pripada još par sela, te sve to skupa čini jedno dvorsko dobro (Kammergut). Ovo, kao i ostala dobra u tom dijelu Hrvatske, pripadala su grofu Zrinskom, koji je godine 1671. zajedno s grofom Frankopanom organizirao urotu protiv carskog dvora. Ova urota, koja je bila pravovremeno otkrivena, koštala ih je života, a sva njihova imanja pala su pod upravu dvora. U Čabarskoj željezari radi se sve za račun dvora, te čabarska gospoštija, bez željezare, daje 1400 Fl. prihoda. Uostalom, cijela tvornica nalazi se pod upravom Idrijskog rudnika. Tvornicom upravlja rudarski upravitelj, koji prima 400 Fl. plaće, ima besplatan stan i ogrjevno drvo. Ovome je pridodan jedan preprodavač, kojeg ovdje neprikladno nazivaju “agent”, a dobiva 220 Fl. plaće, te tri čuvara šume od kojih svaki godišnje prima po 30 Fl. S time što ova posljednja trojica imaju malu plaću, šuma zasigurno ništa ne dobiva. I napokon na poslu su još 26 kovača, koji ne primaju plaću, već za svoj rad dobivaju unaprijed utvrđenu satnicu, ili kako se u rudarskom pozivu obično kaže, rade na pogodbu. Jedan kovački majstor ima za pomagače dva talioca i isto toliko dodavača vode, zatim 18 do 20 kovača čavli. Gotovo svi ovi ljudi imaju svoje kuće u kojima stanuju.
U Čabru imaju dvije peći za topljenje željeza, jednu Visoku i drugu Wolf ili Stuck peć (Wolf=vuk, stuck=ralje, otvor). Ovu drugu koriste češće no ista nema tako veliki promjer kao primjerice Bohinjska. Kod korištenja, prvo se potpuno napuni s ugljenom, kako bi se zagrijala. Kad je ugljen do polovice izgorio, ponovno se napuni, i to sada naizmjenično jednom nosiljkom (traga) ugljena, te jednom nosiljkom željezne rude. To se radi tako dugo, dok ne počne teći Troska (šljaka) kroz za to, posebno predviđeni otvor, koji je stalno otvoren. Čim do toga dođe, uspoređuju se mjere ugljena i rude jedna s drugom. Iza svakog sniženja (spuštanja mase) peć se puni s dvije nosiljke rude i jednom nosiljkom ugljena, dok se ne potroši 20 zentnera (1 tona) željezne rude, koja tu leži. Taj posao obično traje 20 do 24 sata. Ruda koja se tu koristi, sastoji se od manjih gromada, kod kojih se veći komadi tope u Visokoj peći. Prije toga se ispiru i prže. Ruda sama po sebi nije ništa drugo već “Krvavi kamen” (Blutstein-Hematites-ruber-compacrtus-amorphus) kojeg tu glatko zovu grah ili vodena ruda. Dodatak se ovdje sastoji, kao i kod topionice u Kamniku, od troske, koja u sebi sadrži željezo. Kada se predviđena količina rude, nakon 24 sata rastopi, dižu se mjehovi, njedra peći se otvore i sadržina (masa) ili “wolf” se izvuče. Težina ove je obično 6 do 7 zentnera (300 do 350 kg). To se dakako ne događa prije nego vatra malo splasne i masa zgusne (zgruša, usiri). 50 kg ili 1 zentner ovdašnje rude daje 15 kg (30 pfund) željeza.
Željezara posjeduje samo jedan teški čekić, ispod kojeg masa biva raskomadana, te dolazi u topionik s finom vatrom, koji od nje pravi tzv. “masselen”, što će reći poluge i šipke iz čega se onda prave slijedeće vrste odljevaka:“presaneisen - 4 cola širok,“spiagia” - koje nije tako široko, ali je zato pravo, debelo, kovačko željezo,“zeineisen” - za proizvodnju raznoraznih čavli, od čega se zatim izrađuju: “ottantini e mantuani” - veliki čavli, te “seffeni e canali” - mali čavli. Isti takvi čavli proizvode se i u tvornici u Kamniku, ali više mali nego veliki. Svi ovi čavli, kao i željezo, rabe se u napuljskom kao i u našim brodogradilištima. Čavli se pakiraju u male bačvice (Lagel). Jedne su napunjene velikim čavlima i imaju težinu od 100 Pf (50 kg) a druge su napunjene malim čavlima i imaju težinu od 90 Pf. (45 kg). Cijena jednih i drugih utvrđena je u Riječkoj luci, a iznosi po bačvici 13 Fl. ili 13,25 Kr. Do prije nekoliko godina, skladište ili magazin, bilo je u Bakru i njime je rukovodio agent ili magaziner, kojeg je na to mjesto postavila rudarska komora u Beču a plaća mu je iznosila 220 Fl. Sve je to pred par godina preseljeno i sada se nalazi u Riječkoj luci. Svi ti čavli bivaju razmijenjeni za sol, koju dopremaju napuljski kapetani. Hrvatima to ne odgovara, ali ipak moraju pristati na zamjenu 1/3 tovara.
Željezo za Rijeku, te ruda do topionice prenose se na konjima, koji unatoč jadnog izgleda, svoj teret spretno i sigurno prenose preko strmih gudura. Visoka peć koja se tu nalazi, stavlja se u pogon topljenja rude onda, kada se skupi količina iste od 3000 centi. Tada se, kako je kod ovog načina dobivanja željeza već uobičajeno, potpaljuje peć, te se ovih 3000 centi rude rastopi u vremenu 11 do 12 tjedana. Čabarski pogon posjedovao je dovoljno šume, te je stoga i cijena ugljena, koju je isti koristio, bila vrlo niska. Proizvodnja ugljena odvija se na udaljenosti 3 do 5 sati hoda od Čabra. Pougljenjivanje se odvija načinom “stojećih kupova”, pa stoga nije baš najisplativije. Jedna takva hrpa (breme) na mjestu pougljenjivanja postiže cijenu od 12 kruna. Količina joj je pak 4 bečka vagana. Transport jednog takvog bremena do peći košta 7 kr. Pogon ne samo da ima problema s ugljenom i vodom, već i rudaču, koju ovdje topi, pronalazi sve teže i teže. U ostalom, ne samo tu, već i u cijeloj zemlji, zbog lošeg gospodarenja, ne samo da nedostaje rude, već pomalo i šumskih površina.
Iskopavanje rude vrši se na sat i pol udaljenosti od Čabra, naime kod malog mjesta, kojeg nastanjuju sami siromašni rudari i zove se TRSTIE. Onda još na jednom mjestu koje nosi ime CHERNELASE. U ova dva mjesta rade 24 rudara, na vlastiti račun,. Dakle, oni ne primaju plaću već posjeduju vlastite konje, na kojima prenose rudu u Čabar, te za nju po jednom centu primaju 29 Kr. od tamošnjeg upravitelja. Ovi ljudi kopaju rudu na površini tzv.. “dnevni kop” na način da kopaju male udubine (rupe). I tako pošto ovdje rude ima malo, desilo se, da su ovi jadni ljudi, bili već i kruha gladni, to više sto se ovo područje sastoji, gotovo od samih golih litica. Prije nekoliko godina, ovi siromašni Hrvati, bili su zbog velike gladi, koja je tada vladala tim krajem, prisiljeni samljeti koru drva, pomiješati je sa posijama i brašnom, te od toga ispeći kruh.
Sva ta željezna ruda, koju ovi ljudi u ta dva mjesta vade, je ista kao ona
iz Kamnika. Nekada se ruda dopremala iz “Stockenddofa” na kočevskom području. No s obzirom na veliku udaljenost, od toga se brzo odustalo. Također, prije nekoliko godina iz “Messela” te “Gibela”. Na tom istom području pronašlo se tzv. “sigasto željezo” kojeg Born u svom djelu “Indice Fossilium” naziva “Humatites Flavescens Ftillatitus Conicus”.
Zatim slijedi opis proizvodnog procesa i popis gotovih proizvoda unatrag 14 mjeseci. U tom razdoblju dopremljeno je 2924 zentnera željezne rude. Poslije prženja imala je na težini još 2824,45 zentnera , što znači gubitak od 99,5 zentnera, znak da je sadržavala malo vode i lake tvari. Kada se prišlo taljenju rude s dodatkom od 450 zentnera troske dobilo se 88,2 zentnera Flosseina, 35 komada ili 244,75 zentnera Wolf Masselleneisena (ovdje se treba podsjetiti: kad kažem Flos i Wolf-eisen, da se talilo u dvije peći). Sve u svemu u ovih 14 mjeseci ukupno se u željezari proizvelo 1126,25 zentnera sirovog željeza. Za to se potrošilo 3965 kupa (tovara) ugljena ( 1 kup 0 4 bečka vagana). Cijene čabarski proizvoda bile su slijedeće. Spagio željezo plaćalo se 8 Fl. 10 kr, Bresan željezo 8 Fl 41 Kr, Massaria željezo 12 Fl. 40 Kr. Također i 13 Fl. 20 Kr. Za strance je cijena bila viša i iznosila je za Ganali 16 Fl. 30 Kr, za Gesini 15 Fl, za Mantuani 14 Fl. 10 Kr te za Ottantini 13 Fl 29 kr.
Tokom jedne godine, u neovisnoj morskoj luci Rijeka ili Fiume, proda se za 3500 Fl. željeza od čega većinu čine čavli. Kod Čabarske željezare za 50 do 60 Fl. Željko Malnar
