NOVO O PREZIMENU BEUK

         ČABAR, 13. listopada 2008. godine – Uvijek me raduje kada mi se javi netko od posjetitelja naše stranice, i upozna me s nekim novim podacima o objavljenim materijalima. Jer to znači da se naša stranica redovito čita, da je omiljena posebno među naših ljudima u inozemstvu i predstavlja neraskidivu vezu s rodnim krajem. Ovih sam dana primio pismo gospodina Antona Beuka iz Australije, koji je nakon čitanja priloga posvećenog njegovom prezimenu, našao za potrebnim iznijeti neke nove činjenice, koje dalje navodim, iz razloga kako bi se određene stvari dodatno pojasnile.
Gospodin Anton živi u Australiji a rođen je u našem kraju u sada napuštenom naselju Fažonci nedaleko Plešci. Juraj Beuk kojeg spominjem u prilogu o prezimenu Beuk bio je Antonov djed, istina je da je on otišao u Ameriku s brodom Keiser Wilhem, II  iz luke Bremen u Njemačkoj 1914. godine, ali se poslije II. svjetskog rata vratio kući u Požarnicu (Sehur), gdje je živio sa svojom obitelji prije odlaska u Ameriku. Juraj Beuk, Antonov djed i pradjed gospodina Darka Beuka, direktora Hrvatskih šuma, imao je dvije sestre i brata Josipa koji se odselio u okolicu Daruvara. Juraj Beuk oženio se za Jelenu Gašparac i imali su osmero djece, pet sinova: Filip, Josip, Antun, Juraj i Petar i tri kćeri: Mariju, Milku i Štefaniju..  Njegov je otac bio Antun Beuk koji se oženio za Dragicu Pajnić, dok je Filip Beuk bio djeda Darka Beuka.
Kada se Antonov djed Juraj vratio iz Amerike, zajedno sa suprugom kupio je posjed u Fažoncima, koje su kasnije naslijedili Antun Beuk sa suprugom Dragicom, a sva druga braća i sestre raselili su se koje kuda. Filip Beuk kao najstariji od braće odselio se u Slavoniju u selo Otok kod Vinkovaca.Anton Beuk je u Fažoncima živio sa svojim roditeljima i bakom Jelenom sve do II. svjetskog rata i okupacije Gorskog kotara od strane Talijana, koji su tijekom svoje vladavine spalili sva sela u brdima i stanovništvo otjerali u koncentracione logore, prvo na otok Rab a poslije u Gonars (Italija). Tu je život bio užasan i težak, ljudi su dnevno umirali i to mladi ljudi. I Antonova majka Dragica i baka Jelena umrle su u logoru. Poslije kapitulacije Italije kući su se vraćali pješice, a put je trajao preko mjesec dana. Kada su došli doma kuće nije bilo, samo su našli pepeo od zgarišta. Otac Antun i sin Anton neko su vrijeme zatim živjeli u Plešcima, no kako je život bio težak za sve a posebice za one koji su se vratili iz logora, otac Antun odlučio je da otiđu u Slavoniju u selo Otok kod Vinkovaca, gdje je živio njegov brat Filip. To su i učinili i kada se rat završio ostali su živjeti u Slavoniji. Anton je poput brojnih drugih mladih ljudi u ono doba prebjegao preko granice i otišao u Australiju, gdje živi zajedno sa svojom obitelji već pedeset godina. Duboko je razočaran. Njegovi su roditelji imali zemlju i kuću u Fažoncima, koju su zapalili Talijani, a poslijeratna vlast oduzela im je zemlju. Danas, kada imamo slobodnu i demokratsku Hrvatsku, nitko mu kao nasljedniku pokojnih roditelja, ne vraća  zemlju.
Gospodin Anton navodi da se u našem prilogu spominje i Marija (Micka) Volf rođena Eržen koja je isto tako rođena u Fažoncima, a sada živi u Selu kod Osilnice sa kćerkom Vlatkom i zetom Antunom Borovec. Spominje se u prilogu također da im često puta u posjet dolazi rodbina Beuk iz Amerike, no to sam u stvari bio ja Anton Beuk iz Australije. A što se tiče prezimena Beuk, u Njemačkoj i Holandiji ima priličan broj osoba s prezimenom Beuk, a koliko je Antonu poznato prezime potječe iz Holandije, jer tamo ono znači «bukva».
Smatrao sam potrebnim navedenim dopunama upoznati posjetitelje naše Internet stranice, kako bi se stekla pravilna slika o djeliću naše prošlosti, o naselju Fažonci i njegovim stanovnicima, a posebice o obitelji Beuk. Nekom drugom prilikom posvetiti ću pažnju istraživanju povijesti ostalih obitelji u Fažoncima i prezimenu Eržen. Zahvalan sam gospodinu Antonu na njegovom pismu i dopunama povijesti obitelji Beuk, a zajedničkim radom i istraživanjima mislim da možemo postići zavidne rezultate u rasvjetljavanju naše prošlosti i baštine ali i životu u Gorskom kotaru.

                                                                                    Željko Malnar