SESTRA ANGELA (FRANCISKA) POJE

ČABAR, 06. ožujka 2007. godine - Proučavajući prošlost našeg kraja i listajući stare dokumente, često sam se puta susretao s imenima značajnih osoba o kojima se danas premalo zna. Jedna od njih je i Franciska Poje iz  Čabra poznata kao sestra Angela. Rođena je 3. ožujka 1837. godine u Čabru. Bila je među prvim Hrvaticama koje su došle kao djeca u Zagreb u školu sestrama milosrdnicama. Bila je vrlo nabožna i darovita i veoma je marljivo učila. U Družbu je stupila 8. lipnja 1852. godine. Ubrzo je završila škole i preparandiju, ali joj zbog dosta slaba zdravlja,  poglavari nisu dali raditi na školi, osim nekoliko sati. Morala je pomagati kod kućnih poslova, a osobito u štali. Obučena je 30. srpnja 1854. godine a redovničke zavjete je položila 16. studeni 1956.
Kada je tjelesno ojačala postala je učiteljica na preparandiji, a kratko vrijeme iza toga i prefekta pripravnica. U ovom svojstvu djelovala je 28 godina na preparandiji. Pripravnice su je vrlo cijenile i voljele jer im je bila prava brižna majka. Kako je sama bila vrlo blage ćudi i lijepoga ponašanja, tako je i pripravnice uzgajala i priučavala svim krepostima. Mnoge su joj bile do smrti zahvalne za dobar odgoj i pisale joj često, te uvijek tražile savjeta od nje u svojim teškoćama kao učiteljice. Ona ih je svojim dobrim savjetima obodrila i svojim brižnim molitvama pomagala.
Godine 1881. željela je Sveta Stolica da zagrebački samostan sestara milosrdnica pošalje svoje sestre u Tursku u Adrinopol za potrebe odgajanja  bugarske ženske mladeži. Poglavari Družbe rado su se odazvali želji sv. Oca Pape Leona XIII. te je časna sestra Angela  izabrana za predstojnicu i učiteljicu te misije. Iako joj je bilo teško  ostaviti svoj dotadanji rad  u  domovini,  kao uzorna i poslušna Kćerka sv. Vinka Paulskog rado se  podvrgla volji Božjoj i naređenju svojih poglavara i počela se brižno pripravljati za novu misiju. Već u Zagrebu je učila bugarski jezik, kako bi što kvalitetnije djelovala. Otputovala je sa preč. g. Superiorom Hoppergerom i još 7 drugih sestara preko Sredozemnog mora do Carigrada, a onda željeznicom do Adrianopola, gdje su nakon deset dnevnog putovanja stigle  sretno  s osobitim blagoslovom sv. Oca Pape.
Časna sestra Angela mnogo je trpjela, kad je vidjela da se u Turskoj toliki broj stanovnika nalazi izvan  svete vjere te je poželjela što više duša privesti u krilo katoličke  vjere. Svoje sestre je često opominjala da u istom duhu nastoje pridobiti mnogo duša za dragog Boga. U zavodu i u školi sve je odisalo istim duhom,  požrtvovnošću i revnošću za veću slavu Božju. Sestra. Angela bila vrlo milosrdna - mnoga je sirota kod nje našla utjehe i pomoći. Uvijek je imala veliko pouzdanje u Providnost Božju i dragi Bog je nagradio njezino pouzdanje i uvijek joj opet poslao potrebnu pomoć za uzdržavanje zavoda. Nebrojeno puta vidjele su je njezine sestre gdje usrdno i raskriljenih ruku moli pred svetohraništem i onda bi govorile " naša je predstojnica opet u velikoj nevolji" i ne potraja dugo kad bi im rekla da ju je dobri Bog uslišao. Jednom je na sam veliki petak vraćajući se iz župne crkve kući izgubila svoju džepnu uru. Sve traženje bilo je beskorisno. Bila je sigurna da ju je izvan kuće izgubila. Molila se je mnogo i ustrajno sv. Antunu. Nakon četiri mjeseca našla se ura u kući pod jednim sandukom, ali ne zaprašena, već čista, kao da ju je netko onaj čas tamo položio. Sv. Antun je dakle uslišao molitvu njezinu i vratio joj izgubljeno. U misiji je boravila  11 godina. Za to vrijeme prošlo je više od 20 djece na katoličku vjeru, a nekoliko se i usposobilo za učiteljice na selima prema želji sv. Stolice. Zadnje dvije godine dosta je poboljevala, mnogo je trpjela, ali takvom velikom strpljivošću i odanošću u volju Božju. Nije htjela da sestre bdiju po noći kod nje, već bi samo jedna katkad ustala da ju posluži, ako bi što trebala. Brinula je za  svoje sestre, znajući da im iza dnevnog napornoga rada treba mirnog počinka.
Časna Majka Georgija Čugmal i časna sestra Filomena Massi došle su dva  mjeseca prije njezine smrti u Adrianopol da bolesnu predstojnicu posjete i ako bude moguće da ju povedu sa sobom u Zagreb, ali ona se jzahvalila na toj dobroti i rekla:" U misiji sam živjela i radila, u misiji želim i da umrem". Kada se je već osjećala vrlo slabom, da nije mogla ustajati, zamolila je posljednju pomast. Tu je primila na vrlo ganutljiv način. Prije nego je svećenik prispio, pozvala je sve sestre k sebi, lijepe im pouke i savjete dala, zatim je svaku posebice molila za oproštenje i s njom se oprostila. Da je bilo obilnih suza kod toga može se predstaviti. Nakon toga se  u dubokoj šutnji i sabranosti pripravljala na Sveto otajstvo, a isto se tako zahvaljivala za isto. Ispovjednik sestara velečasni pater Luka Kronowski  dobio  je od nadbiskupa Augusta Bonettia u Carigradu dozvolu da joj se u sobi načini oltar i služi sveta misa barem dva puta na tjedan, a svetu pričest primala je svaki dan, iako to godine 1892. još nije bilo u Družbi u običaju. Na njezinu želju svećenik joj je iz kapele svaki dan svetu pričest donio, jer je imala dozvolu od svoga ispovjednika. Tako je to potrajalo još 2 mjeseca, najposlije je na dan 2. kolovoza u 6 sati na večer u prisutnosti dvaju svećenika i većine sestara predala Bogu svoju plemenitu dušu. Drugi dan je nakon svečanih zadušnica pokopana na groblju u Karagaču u prisutnosti više svećenika, sestara i ostaloga svijeta.
Ovaj zapis nastao je temeljem zapisa koji je nastao u Zagrebu 30. siječnja 1934. godine, dakle skoro 100 godina nakon rođenja sestre Angele (Franciske) Poje a potpisana je sestra Maksima. Zahvaljujući njoj  mogli smo steći uvid u životopis ove časne sestre rođene u Čabru, za sada malo poznate u ovom kraju. Nadam se da će prikaz njezina života poslužiti brojnim  posjetiteljima naše  stranice da i oni posvete određenu pažnju značajnijim osobama iz njihovih sredina, te da ih na taj način spasimo iz zaborava.

Željko Malnar