PREZID  - U zadnje vrijeme sve su učestaliji napisi u dnevnom tisku vezano uz granicu Hrvatske i Slovenije. Stoga je zanimljivo zaviriti u prošlost i u starim knjigama pronaći zanimljive detalje koju ukazuju na činjenicu da ovo nije problem od danas nego traje već stoljećima. U knjizi Baltazara Adama Krčelića “Annuae ili Historija 1748.-1767.” izdanoj u Zagrebu 1952. godine, na stranici 521 pronašao sam zanimljiv prikaz rada komisije Kraljevine zbog granice s Kranjskom  iz godine 1766. u kojem je navedeno slijedeće:
“Kod vlastelinstva Čabar, koje se nalazi između Battyanyjevih imanja Grobnika i Broda, ali pripada Bečkoj komori, izbile su razmirice i teža nasilja zbog rudnika željeza, koji se tu iskorušćuje, a najviše zbog spornog pitanja, čijem teritoriju pripada selo Wintl, naime da li kraljevini Hrvatskoj, i tako svetoj kruni, ili pokrajini Kranjskoj. Dok su se obje strane pokrivale pravilom, da je dopušteno silom odbiti silu, dvor naloži, da i kraljevina Hrvatska i pokrajina Kranjska pošalju na lice mjesta komesare, koji će, ako ne budu mogli izravnati spor, dati točan izvještaj. Stoga ban za komesare  kraljevine imenova zagrebačkog kanonika gospodina Antuna Pullaia i redovitog podžupana istoimene županije gospodina Matiju Stolnekovića ili Bornemiszu. Na posljednjem saboru kraljevine oni su tražili upute, ali ni kraljevina ni županija nisu im znale dati nikakvu pa je zato nisu ni dale.
Gospodin protonotar u svojoj revnosti prema domovini i zbog saborskih članaka o ispravljanju granica dođe lično k meni i zamoli me, da, koliko mogu, pomognem podžupanu, koji me je i sam to molio. Brinući se za domovinu prema svojim silama, ja mu pismeno dadoh opće podatke o granicama kraljevine, povelje o granicama Bele IV, Žigmunda, Matije, zatim Lucija i povelje, koje je Kollar izdao u Ursinovoj povijesti o Ferdinandu I.
Snabdjeveni time, 4. srpnja stigoše oni u Čabar, gdje su morali čekati nekoliko dana kranjske komesare. Oni dovedoše sa sobom doktora prava, da izloži njihovo stajalište, koje u prvom redu osnivaju na urbaru susjednog vlastelinstva i na tome što županija Kočevje pripada Kranjskoj. Naši osnovano odvrate, da se granice pokrajina ne mogu određivati prema urbarima. Zatim pokazujući povelju kralja Bele  postigoše, da su i Kranjci pokazali svoje pokrajinske isprave. Oni su svoj zahtjev osnivali koliko na dvjema prijašnjim komisijama (te su bile nepoznate našima i kraljevini), kojom je prilikom Prašinski, nekoć poslan u ime kraljevine, priznao to Kranjskoj, toliko opet na nekom Leopoldovu otpisu.
Budući da su obje strane s najvećim povjerenjem povjeravale jedna drugoj svoje isprave, podžupan ne samo prepiše sva kranjska dokazala, nego i iz kasnije odluke Josipa I, da ti sporni krajevi pripadaju kraljevini Hrvatskoj koju su odluku oni imali, izvede zaključak i pomoću jedne isprave, a osobito na temelju nekih ispravaka, dovede čitavo pitanje do toga, da su i sami Kranjci potpuno uvidjeli i priznali, da je pitanje nejasno i da se ne mogu ljudi kažnjavati zbog nasilja. Zato su nastojali da se nagode nudeći devet kuća iz sela Winkl, ali podžupan izjavi da nije za to ovlašten i da ne može pristati na drugo nego da se nad tim spornim područjem potpuno uspostavi jurisdikcija kraljevine i svete krune. Oni govorahu, da ne mogu na to pristati zbog katastra Kranjske. Podžupan je bio obaviješten, da tih mjesta nema u katastru, no kako to nije mogao iznijeti, čvrsto se držao samo toga, ako bi se moglo izlučiti iz katastra devet kuća i povratiti Hrvatskoj i vlastelinstvu Čabar, zašto se ne bi mogle i ostale. I tako je sastavljen zapisnik i zaključeno je, da se počeka, dok Veličanstvo ne donese odluku o tom sporu.
Podžupan je zaslužio doista vrlo veliku pohvalu koliko zato, što je opovrgao odluke prijašnjih komisija, toliko i to najviše, zato, što je donio i spremio u arhiv dokazala, na temelju kojih će se uvijek moći dokazati, da ti krajevi pripadaju Hrvatskoj, pogotovo u slučaju, ako jednom dođe na prijestolje kralj, koji ne će biti vojvoda Kranjske. S pravom je podžupan očekivao zasluženu pohvalu i nagradu za svoj trud, no oni, koji su mu bili zavidni zbog njegove revnosti, navedoše bana čak i na to  da je predbacio podžupanu., kako on zna, čije je u osnovi to djelo i tko mu je pri odlasku u Čabar dao pomagala. Pri tome je mislio na mene te je pokazao negodovanje i prema meni, koji meni, koji sam dao pomagala, i prema njemu, koji se njima valjano poslužio. Dosta ga je oštro prekorio, što nije prihvatio onih devet ponuđenih kuća.
Podžupan se branio, da nije bio na to ovlašten u tako važnom predmetu, naime u određivanju granica kraljevine i svete krune sa susjednim pokrajinama, a pogotovu zbog članka posljednjeg ugarskog sabora. Što se pak tiče traženja i dobivanja pomoći, da mu se ne smije upisati u grijeh, osobito kad nije dobio nikakvu uputu, iako ju je tražio. On čak nije dobio ni nalog niti ikakvu obavijest. Onda se moglo već u Zagrebu popustiti i da nije trebalo nikoga slati tamo. Na to se ban ražesti i reče, neka zna, da ubuduće nikada ne će biti nikamo izaslan. Međutim već na tom saboru, kako ću niže izložiti, bio je izaslan voljom staleža”.
I samo kraći komentar navedenom materijala. Vidljivo je, iz hrvatskih izvora, da je u davna vremena Winkl (Binkl) ili današnje područje Starog i Novog Kota u susjednoj Sloveniji nekada bilo u sklopu čabarske gospoštije, i da su se i Hrvatska i Kranjska sporile već tada oko dijela granice na ovom području. Naime, slovenski su izvori ovo područje prisvajali tvrdeći da je iz njihovih dokumenata pripadnost terena Sloveniji neupitna. Tko je bio u opravu tada nisu mogli sa sigurnošću utvrditi niti brojni doktori znanosti niti drugi uvaženi stručnjaci, te  je utrošeno mnogo vremena i papira a rezultat je bio skroman. O slovenskom pogledu na granicu na ovom području jednom drugom prilikom.

                                                                         Željko Malnar