ČABAR, 25. travnja 2007. godine - U ozračju skore obljetnice pogibije hrvatskih vitezova Nikole Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mestu, dobro je prisjetiti se naših velikana i njihovog nastojanja da se obespravljeni hrvatski narod izvuče iz vjekovnog sužanjstva. O tom događaju napisane su brojne knjige i zapisi, a posebice vrijedan je onaj objavljen u 4. broju "Marulića" Hrvatske književne revije izdanom 1999. godine  kojeg je autor Marko Orešković. Poznato je da se Petar Zrinski brat Nikole smatra osnivačem Čabra, pa neka ovaj prilog bude i spomen na njega.
Težnja bečkog dvora, naročito za vladavine cara Leopolda I (1657-1705) da uvede apsolutističku vladavinu u Hrvatskoj i Mađarskoj, izazvala je otpor plemstva i rodoljuba, koji su tražili pomoć od Francuza, Venecije i čak od Turaka. Bečki apsolutizam i nasilja vojske zbližili su Mađare i Hrvate, koji su sklopili savez protiv Cara Leopolda I, a naročito je veliko nezadovoljstvo izazvao nepravedni Vašvarski mir 1664. godine, nakon što su kršćani pobijedili Turke kod Sent Gottharda.
Na čelu  ustanika bio je hrvatski ban Nikola Zrinski (1620-1664.) s ugarskim plemićima. Nakon njegove tragične smrti, kada ga je u lovu usmrtio vepar, na čelo hrvatskih ustanika došao je njegov brat Petar  (1622-1671), koji je Turke pobijedio u više navrata i postao veliki junak. Urotnici su pregovarali s francuskim kraljem Lujom XIV. i tražili da im pošalje 15.000 vojnika i 100.000 talira. S Venecijom su pregovarali posredstvom Petrove supruge Katarine (1825-1703), dok je s Turcima pregovarao kapetan Franjo Bukovački koji je umro u Turskoj nakon 1678. godine. Hrvati i Mađari bili su voljni staviti se pod pokroviteljstvo Francuske  i u tom smislu pripremali su ustanak. O razgovorima s Turcima Bečki je dvor obavijestio poslanik na turskom dvoru Ivan Casanova i hrvatski ban Ivan Drašković, pa je car Leopold organizirao udar protiv hrvatskih zavjerenika. Luj XIV. se pokolebao, jer je razmišljao da je bolje ostati u prijateljstvu s carem Leopoldom nego podupirati nesigurne hrvatsko mađarske ustanike.
Uz Petra Zrinskog bili su mađarski nezadovoljnici: palatin Franjo Vesseleny, sudac Franjo Nadasdy i ostrogonski nadbiskup Đuro Lipay, koji sub bili veliki protivnici Vašvarskog mira. Uz Katarinu Zrinski pregovore u Veneciji vodio je i rođak Martin Zrinski koji je, nakon sloma ustanka, otišao u Grčku gdje je prezime “Zrinski” promijenio u “Sdrinias”. U srpnju 1995. godine posjetio je Čakovec njegov potomak Denis Sdrinias rođen 1945. godine u Ateni s kćerkom Marinom, pa je u Čakovcu doznao da je potomak ove slavne hrvatske obitelji.
Profesor hrvatske povijesti dr. Josip Adamček pronašao je u Bečkom državnom arhivu pismo Petra Zrinskog od lipnja 1644. godine supruzi Katarini, puno mržnje prema Nijemcima. Adamček je ujedno pronašao dokumentaciju o vezama Petra Zrinskog s Poljacima iz 1669. godine i o potrebi da se i oni pridruže zavjeri protiv Habsburgovaca. U spomenutom arhivu pronađena je i prepiska s mađarskim zavjerenikom Franjom Rakoczyyjem, koji se oženio Petrovom kćerkom Jelenom (1643-1703). Kao pristaša pristupio je Petru Zrinskom i štajerski plemić Erazmo Tattenbach, a potom i šurjak Fran Krsto Frankopan (1643-1671) koji se oženio nećakinjom kardinala Barnirenija Julijom de Naro.
Nakon brojnih neuspjeha, vezano uz organiziranje ustanka i prikupljanje pomoći, Petar Zrinski počeo se kolebati pa je zamolio zagrebačkog biskupa Martina Borkovića (1617-1687) da posreduje između carskog dvora i njega. Tako su bečki ministri doznali za buntovničke namjere Zrinskog te odlučili da pošalju vojsku u Hrvatsku, a Zrinskog dovabe u Beč da iznese svoje tužbe i zahtjeve. Zrinski je poslao caru svoje uvjete: car se mora brinuti za obranu Hrvatske a njega imenovati varaždinskim generalom i podmiriti sve njegove dugove od 40.000 forinti. Ujedno mu car treba dati  naknadu za imanja koja su mu oteli Turci. Zrinski je uvjeravao Borkovića da je caru odan i da će to ostati. Ministarsko je vijeće pak zaključilo da se Zrinskom ne smije vjerovati, pa je lišen banske časti i proglašen buntovnikom. Ujedno mu treba zaplijeniti sva imanja. General Paris Spankau trebao je poći s vojskom u Hrvatsku i uhvatiti Zrinskog živa ili mrtva. General Maksimilijan Herberstein poplijenio je Turopolje, a Frankopan se s Kaptola sklonio u Čakovec dok je Bukovački iz Turopolja prešao u Tursku sa suprugom i 30 vojnika.
Herbersteinova je vojska zauzimala redom posjede i gradove Petrove da spriječi bijeg Zrinskog u Ugarsku k zetu Rakoczyju. Iz Zrina pisao mu je Bukovački neka se ne miri s carom i nagovarao ga na otpor, no Zrinski mu je odgovorio da će ostati vjeran caru. Konačno, Zrinski i Frankopani su odlučili ići u Beč, pa se Petar 13. travnja 1670. godine oprostio sa suprugom Katarinom, a Frankopan se još kolebao. U Beč su stigli 18. travnja, stavljeni su odmah pod stražu a Hrvatsku je zauzela austrijska vojska. U Beču su carevi savjetnici odvojili Petra od Krste i nisu nikoga k njima puštali. U lipnju 1670. godine počela je istraga. Zrinski je preslušavan 26. lipnja, a teretili su ga za savez s Francuzima, Poljacima i Turcima. Isti je dan preslušao Frankopana kancelar Pavao Hocher nastojeći da oba urotnika zavadi. Nakon preslušavanja oboje urotnika uvidio je da je njihova krivica jasno dokazana: teretili su ih pregovori s Turcima i nakada da za Hrvatsku i Mađarsku izaberu drugog kralja, što je zločin uvrede veličanstva pa ih treba optužiti pred austrijskim ratnim sudom i zatvoriti u zatvor u Weinerneustadtu (Bečkom Novom Mestu).
Državni odvjetnik Đuro Frey predao je 7. studenog 1670. godine optužnicu protiv hrvatskih velikaša zbog izdaje veličanstva i veleizdaje, jer su šurovali s neprijateljskim državama i predložio je da se oba velikaša osude na smrt i zaplijene se njihova imanja, a to je potom i učinjeno. Oba su osuđena na smrt i u zatvoru su proveli godinu dana. Car Leopold I. potvrdio je smrtnu osudu 25. travnja 1671. godine. Frankopan je napisao oproštajno pismo supruzi Juliji a Petar supruzi Katarini, a nakon toga sastali su se, međusobno izljubili i jedna drugog zamolili za oproštenje. Dana 30. travnja 1671. godine prisustvovali su svetoj misi, tijekom koje je Petar pao u nesvjest od slabosti i uzbuđenja, a nakon mise odvedeni su na stratište i pogubljeni. Istog dana pogubljen je i grof Franjo Nadasdy a 1. prosinca grof Erazmo Tattenbach.
Za života Petra Zrinskog kćerka Judita Petronila ušla je u samostan klarisa u Zagrebu i nakon smrti pokopana je u crkvici sv. Marije na Dolcu. Najstarija kćerka Jelena udala se za mađarskog plemića Franju Rakoczyja i umrla u Carigradu. Sin Ivan Antun, rođen 1651. godine proveo je u zatvoru 20 godina i umro poremećena uma 11. studenog 1703.g. Po carevoj naredbi uhićena je i bolesna Petrova supruga Katarina i zatvorena u samostanu dominikanki u Grazu zajedno s desetgodišnjom kćerkom Aurorom Veronikom, koju su 1672. godine predali uršulinkama u Celovcu gdje je postala redovnica.
Hrvatski mučenici pokopani su u crkvi sv. Mihajla a zatim izbačeni iz crkve. Velike zasluge za otkriće grobova imaju članovi Družbe Braće Hrvatskog Zmaja Emilij Laszowsky (1868-1940) i Velimir Deželić (1864-1941.), koji su 1907. godine pokrenuli akciju u svezi prijenosa posmrtnih ostataka hrvatskih velikana, što je i učinjeno 1919. godine kada su ostaci vlakom dopremljeni u Zagreb i pokopani u zagrebačkoj katedrali.
Braća Zrinski, Nikola i Petar, bavili su se književnošću, pa je Nikola na mađarskom spjevao ep “Adrijanskog mora sirena” tiskan u Beču 1651. godine, a isti je na hrvatski prepjevao njegov brat Petar i tiskao u Mlecima 1660. godine. I Fran Krsto Frankopan bavio se pjesništvom, glavno mu je djelo “Gartlic za čas kratit” koje sadrži 109 pjesama i 103 zagonetke (Zganke za vrime kratiti). U zatvoru je počeo prevoditi Molijerova “Georgesa Dandina”. Katarina Zrinski izdala je “Sibilu ali knjigu Gatalicu”, zatim prijevod mađarske “Fortune” iz 1594. godine a ujendo je izfala i molitvenik “Putni tovaruš” 1661. godine. Ivan Kostrenčić je godine 1871. pronašao u bečkom arhivu zbirku pjesama hrvatskog mučenika Frana Krste Frankopana “Gartlic za čas kratiti”, a godine 1915. izdao je dr. Slavko Ježić književnu ostavštinu Frana Krste Frankopana u 8. knjizi “Građe” Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

                                                             Željko Malnar