VRIJEME I IZREKE - POGLED U PROŠLOST

RAVNICE, 12. studeni 2007. godine - Od davnine ljudi su na razne načine pokušavali predvidjeti kakvo je biti vrijeme. Stariji ljudi znali su reći da je svako selo imalo posebne znakove, temeljem kojih se  donosilo konkretne zaključke. Tako se u naselju Ravnice nedaleko Tršća često gledali prema Brinjevoj dragi procjenjujući kakve će biti vrijeme. Ako se tamo vedrilo to je bio najbolji znak da će sutra biti lijepo vrijeme. Govorili su “da se tada Kranjac (Slovenac) smije”. Ako je iznad obližnje Betove doline bila magla, to je značilo kišu, a ako se magla povlačila od Sokolice prema sjeveru, nastaviti će se kišno razdoblje. Zanimljivo je  da ako se kod padanja kiše stvaraju mjehurići, tada će kiša biti dugotrajna, a krvavo sunce pri izlasku i zalasku nagoviješta kišu. Vjetar koji lagano tjera oblake od istoka prema zapadu, nazivali su krevica. Jutarnja krevica ima za posljedicu popodnevno lijepo vrijeme, a popodnevna krevica jutarnju kišu. Za vrijeme ljetne vrućine bljeskanje bez grmljavine iznad sjeverozapada predskazuje sušu, a stari su ljudi tada znali reći  “Čez Rub se blešči na sušo” (Preko Ruba se svijetli na kišu).
Ovakvi i slični napisi nalaze se u monografiji “Tršće” izdanoj u Tršću 1998. godine. Tu sam pronašao zanimljiv kalendar vjerskih i tradicijskih običaja s uzrečicama, koji vrijedi da se približi široj javnosti. Sigurno je da je i u ostalim sredinama, a ne samo u Tršću i njegovoj okolici ovako bilo, ovakvih i sličnih uzrečica bilo je i drugdje, no upitno je koliko ih se sačuvalo. Stoga neka ovo bude kao poticaj drugima da sve to zabilježe jer je to dio naše baštine koji je za sada nedovoljno poznat i istražen.
Uz 1. siječnja i Novu godinu u tršćanskom se kraju spominje uzrečica “Kok te je na Navu lejtu, tak te bu ceu lejtu” (Kako ti je  na Novu godinu, tako će ti biti cijelu godinu). Stara godina se uvijek ispraćala uz ples i zabavu, a Nova dočekivala pjesmom i čestitanjima. No, novogodišnji blagdani nisu imali takav značaj kao božićni. Uz Sveta tri kralja 6. siječnja, govorilo se: “Na svita Tri krajla dan je doužje za petjehav karak” (Na Sveta tri kralja dan je duži za pijetlov korak). Na taj su dan svećenik i dva ministranta blagoslivljali kuće.  Sveti Antuna (17. siječnja) je čuvar stoke. Taj su se dan sv. Antunu poklanjale sušene svinjske noge. Za tu priliku se prilikom klanja svinje na prednjoj desnoj nozi urezao križ.  22. siječnja kada je Sv. Vinko, znali su stariji ljudi reći: “Svit Vecine  na kouce jejce znjese” (Sv. Vinko na kolcu jaje snese (snijeg). Na Svijećnicu 2. veljače   u  našem su kraju započinjale mačkare. U doba prije korizme održava se od davnina običaj maškaranja, karnevala, suđenja i spaljivanja pusta. Ovaj pradavni običaj, poznat u svim našim krajevima, i danas zaokuplja žitelje svih uzrasta i na kratko vrijeme donosi smijeh, radost, opuštanje. U utorak na dan pusta, odvijale se suđenje pustu. Na stolu bi  se našle domaće krafne (huancete) kojima se ponudila svaka mačkara kada bi došla u kuću.  Na zabavi se uz maskirani ples čitao “vrabac”.kojim se na šaljiv način rimovanim stihovima komentiralo sva važnija zbivanja u mjestu i sve sitnije slabosti ljudi. Veselje je trajalo do Pepelnice (srijeda) dana velikog posta. Glazba ni pjesma više se nisu čule. U četvrtak se pojavila zastrašujuća “Živa Bresa” koja je , prijeteći srpom, obilazila kuće i kontrolirala da li se ljudi pridržavaju pravila posta. Omotana u bijelu plahtu, posuta bijelim brašnom po licu, sa zubalom od korabe, govorila je: ”Živa Bresa mesu kresa” (Živa Bresa meso kreše). Naredni dan 3. veljače kada je sveti Blaž, govorilo se “Niti ne pomaže niti ne škodi, kao sv. Blaža blagoslov.”
Od 17 siječnja do 14. veljače su sredozmci ili hladni muževi: sv. Antun, sv. Vinko, sv. Tomo, sv. Blaž. Hladne svetice su sv. Agneza, sv. Angela i sv. Veronika.  Na dan 14. veljače je sv. Valentin, prvi proljetni svetac, dok se uz 24. veljače vezuje sv. Martin, zaštitnik stolara i tesara  i uzrečica :”Svit Matija lid reznija, če ga ni, ga naredi” ( Sveti matija led razbija, ako ga nema, napravi ga). Običaj je da vrijeme Korizme, četrdeset dnevne duhovne pripreme za Uskrs (Vezem), najveći kršćanski blagdan, vjernici posvete molitvi, postu i uskrsnoj ispovjedi kako bi svakodnevni život kroz pokoru i dobra djela poprimio uzvišeniji sadržaj. U vrijeme korizme nije se sviralo, plesalo niti ženilo. Prvi korizmeni da je Pepelnica. Prije nedjelje Cvjetnice započelo bi čišćenje, krečenje, pospremanje kuće, pripremanje budla, pečenje kruha i kolača. Na Cvjetnicu su se blagoslovile grančice rascvjetale vrbe i bršljana  s bobicama (kravje žigen) koje su se zatim stavljale na ulazna vrata staje i kuće. Lišće se dalo kravi, grančice su se zatim čuvale do Ivanja. Slavljenje Velikog tjedna je nekada bilo izuzetno važno. Na Veliki četvrtak zvona nisu zvonila. Pjevanje u crkvi je na određenim mjestima bilo praćeno škrebetaljkama (škreblica), drvenim napravama sa zupcima kojima su  djeca, okrečući ih rukama, stvarala buku. Na Veliki petak se postilo. Nije se radilo na zemlji. Ranije je bio običaj da se u crkvi napravi Isusov grob uz koji su sve do Uskrsa prema određenom rasporedu stražarili vatrogasci sa šljemom na glavi. Na veliku subotu blagoslivljala se vatra. Kao i “kravlji žigen”, blagoslov vatre bio je velika radost za djecu. Za tu je priliku trebalo nabaviti suhu bukovu gubu koja sporo gori i teško se gasi. Takva se guba na jednom kraju vezala žicom da bi dječaci putem mogli mahati njome i tako podržavati vatru sve do najudaljenijih zaselaka (Korošci, Gorniki, Sokoli). Pred crkvom je bila upaljena vatra na kojoj su dječaci pripaljivali gubu i tako u kuće donosili blagoslovljenu vatru. Za uzvrat bi dobili jaje ili koji sitni novčić. Nakon blagoslova jela na ranoj jutarnjoj uskrsnoj misi, djevojke su trčale kući jer će se ona koja prva stigne u selo, prva i udati. Uskrsno blagovanje započelo bi ujutro na tašte, prvo hostija (ubuat), zatim jaja, mladi luk (čuva od zmija) i sol, budel, kuhana slanina, naranča, bijeli kruh, pinca, orehnjača. Mrvice od blagoslovljenog jela bacale su se na određeno mjesto u vrtu jer se vjerovalo da će iz njih izrasti kamilica. Ljuske od jaja, ostaci luka i drugo izgorjelo bi u vatri. Tucanje jaja o jaje bilo je zabavno za cijelu obitelj.
Na dan 23. travnja kada se slavi sv. Juraj, reklo bi se da je toga dana joha zrela za frulice i ukrasne palice. Postiti bi odrezali glatku granu debljine jednog prsta, lagano su nožićem udarali po kori dok ona ne bi omekšala i bez oštećenja se odvojila od drva. Ritmičke udarce pratili bi stihovima: “Piska piska pejua, svidga Jurja zrejua, da be dougu piskaua, da se ne be fkuaua” (Svirka, svirka mala,  na svetog Jurja sazrela, da bi dugo svirala, da  ne bi prestala).  U spomen sv. Marka Evanđeliste, 25. travnja,  u tršćanskom kraju bi molitvena procesija išla poljima od križa do križa, svećenik bi blagoslovio polja i usjeve pa se od sv. Marka može sjediti na zemlji. Uz dan sv. Florijana zaštitnika vatre, 4. svibnja, vezuje se uzrečica “Samu je za siuo, ko svit Farjan za uagen” (Samo je za nuždu, kao sv. Florijan za vatru, u značenju ako se nekoga sjetim samo kada ga trebam). Nakon prosnih dana za blagdan Spasova vjernici se još jednom obraćaju Gospodinu da Bogu prenese sve njihove molbe. Procesija je išla oko crkve u Ravnicama. Kada netko ne može napredovati, kaže se da je uvijek isti, kao sv. Grga o postu (25. svibnja je sv. Grgur).   Za kršćanske vjernike Duhovi su poslije Uskrsa, najveći blagdan . Tada je svečano bilo u Ravnicama vezano uz Pohod Blažene Djevice Marije, a na Duhovski ponedjeljak odlazilo se na Žalosni Vrh.
Uz 8. lipnja kada je sv. Medardo vezana je uzrečica: “Što Medardo daje, četrdeset dana traje”. Uz blagdan Tijelova kao spomen na Veliki četvrtak, crkva je bila svečano okićena, misna boja je bijela, a nakon mise  formirala se procesija koja je uz pjevanje i čitanje iz Evanđelja obilazila sve oltare. Za tršćansku župu to je bio veliki blagdan. Dolazili su vjernici iz svih susjednih župa. Čitavo mjesto bilo je ukrašeno brezovim granama, cesta pometena, na prozorima je gorjela svijeća. Procesija se kretala čitavim Tršćem, od oltara do oltara (pet improviziranih oltara. bilo je razmješteno uz cestu). Na čelu procesije se nosio križ, zatim crkveni barjak i baldahin. Svećenik se kretao ispod baldahina (nebo) koji su nosila četvorica uvaženih mještana. Svečano je bilo i 24. lipnja uz blagdan sv. Ivana Krstitelja. Paljenje krijesova uz taj blagdan ostalo je mnogima u nezaboravnom sjećanju. Krijesovi su se palili na brežuljcima, a sela su se natjecala čiji će se krijes dalje vidjeti. U pripremanju krijesa sudjelovali su djeca i svi mladi. Kako se sv. Ivana smatralo zaštitnikom polja i uroda, krumpir je do tada morao biti nagrnut (jer će inače otići na krijes ili u Osilnicu, odnosno slabo će roditi). Navečer su se obilazila polja, škropila blagoslovljenom vodom, u zemlju se utaknula blagoslovljena grančica čuvana od Uskrsa i buket ivančica. U nedjelju nakon Ivanja odlazilo se na misu u crkvu sv. Ivana Krstitelja u Sokole.
20. srpnja na dan sv. Ilije znalo se reći da kada grmi, kaže se da sv. Ilija jaše na konju i puca na griješne duše na zemlji, a 26. srpnja na dan sv. Ane zaštitnice trudnica, odlazilo se na proštenje u Mali Lug. Sveta Klara je 11. kolovoza i tada se znalo reći: “Noću šije, danju para”. Štovanje Gospinih blagdana je najčešći izraz pobožnosti vjernika ovog kraja- Na dan 15. kolovoza prije su znali vjernici odlaziti pješice ma proštenje na Trsat. Tada su stariji ljudi govorili:” Za Vilko mašo vu pujle zari al pa gari” (Za Veliku Gospu u polju zori ili gori). Razdoblje od 15. kolovoza do 8. rujna zvalo se “med maše”. Tada snesena jaja mogla su bez hladnjaka stajati sve do Božića. A uz 8. rujna ili Malu Gospu odlazilo na  proštenje na Svetu Goru..  Poznata je uzrečica: “Maua maša sukno praša” (Malo Gospa pita jaknu- zahladilo je). Do  Lukežova 18. listopada sve što je naraslo u polju, trebalo je biti pospremljeno. Stoka je slobodno pasla, čuvar polja više nije odgovarao za štetu. Na dan 29. rujna kada je sv. Mihovil često zna biti lijepo vrijeme koje se naziva miholjim ljetom. 1. i 2. studenog  su  Svi sveti i Dušni dan. Molitvu i paljenje svijeća za drage pokojnike vjernici Tršća obavljaju već na blagdan Svih svetih. A uz svetu Katarinu 22. studenog poznata je uzrečica : “Svita Kata, snejg na vrata” (Sveta Kata snijeg na vrata). Kao i svaka župa u našem kraju, tako i tršćanska ima svog zaštitnika i zagovornika sv. Andriju Apostola 30. studenog. Prvi blagdan u prosincu je 4. prosinca kada je sv. Barbara zaštitnica rudara,, a 13. prosinca na dan sv. Lucije sije se pšenica u posudice koje se kasnije stavljaju ispod božične jelke.
I na kraju nešto o Aventu i Božiću.. Vrijeme Adventa, četiri nedjelje prije Božića, je vrijeme priprave za veliki blagdan. To je vrijeme zornica, pokore i obraćenja. Na Badnjak, dan uoči Božića je post, kiti se božična jelka, odlazi na polnoćku, svečanu božičnu misu. Crkvena zvona su zvonila čitavu večer, sve do početka mise točno u pola noći. Božična jelka je bila manje blještava nego danas.. Kitila se okruglim domaćim kolačićima, orasima umotanim u raznobojne papiriće, malim crvenim jabukama i ukrasima od papira. Na podu oko jelke prostrla se slama, a sva je soba bila okićena zelenim grančicama. Bilo je uobičajeno da poslije polnoćke žene idu po vodu na izvor. Nosile bi je u drvenim posudama na glavama ne mareći za hladnoću i prolijevanje. Smatralo se da se time donosi sreća u kuću. Čestitari su dolazili već rano ujutro, prvo muškarac. Dječica (tepiškarje) su obilazili kuće i malim šibama lagano tukli domaćina govoreći: “Rejšte se rejšte, zdravi, vesili, touste, debili…”Domaćini su bili počašćeni čestitanjem i djeci dali sitni novac. Stariji dječaci čestitari obilazili su kuće noseći zvijezdu pa su se zvali zvjeuzdari. Nakon što bi otpjevali božičnu pjesmu, domaćini su ih darivali novcem, kolačima ili suhim voćem. Tada je bila poznata uzrečica: “Če se uo Bažiće na sunce greje, v rakavicah uaves seje"”(Ako se za Božić na suncu grije, zob će se u rukavicama sijati”.
Vremena se mijenjaju, takvih uzrečica sve je manje jer stariji ljudi umiru a mlade to toliko ne interesira. Jer lakše je uzeti u ruke novine ili pogledati televiziju i odmah ćemo znati kakvo će vrijeme biti sutra. Tko bi se u današnje vrijeme mučio time da promatra oblake, gleda kakvo je nebo primjerice iznad Brinave Drage, kakav vjetar puše i slično.? Vrijeme prolazi, sjećanja blijede i uskoro neće biti više nikoga da se prisjeti tih starih uzrečica i da ih možda ispriča nekome tko bi ih zabilježio.

                                                               Željko Malnar