JEMERŠIĆEVO VIĐENJE DOLINE ČABRANKE
Putne uspomene u slici “Kopnom i moren ma Plitvička jezera” Ivana Nepomuka Jemeršića, nastale su 1903. godine iz bilježaka koje je autor pisao u uzništvu. Tamo ga je, naime, dovelo, kao i mnoge njegove domoljubne suvremenike, neslaganje s režimom Khuena Hedervarija. Već slijedeće 1904. godine, djelo je tiskano u tiskari g. Antuna Sholza, a sam je autor bio nakladnik. Obilježavajući sto godina od izlaženja navedenog izdanja “Spectrum” Delnice izdao je reprint navedene knjige za koju je pogovor napisao naš suradnik Željko Malnar. Zbog zanimljivosti materijala te autohtonosti izričaja prilog o viđenju doline Čabranke početkom XX. stoljeća iznosimo u originalu.
«Bilo je oko devet sati sliedećeg dana, kad se oprostismo s Čabrom, odkale nas je pratio sam g. Serafin Križ na svojim vilovitim vrancima u Brod na Kupu. Kad projurismo seoce zvano Gornji Žagari udarismo preko potoka Čabranke novom zemljanom cestom Mandli-Čabar, koja se baš u taj par dograđivala i tek za koji će se mjesec predati javnosti. Stara cesta vodila je u Brod preko visokih i vrletnih planina, dok je put trajao čitava tri sata dulje, nego li sada kad se ova cesta svija u ravnici i prati tok Čabranke i bistre Kupe. Ovaj novi drum stojao je preko 160 hiljada kruna. Okolica kojom kretasmo puna je čara i divote. S jedne i druge strane dizahu se divlje goleti i vrletne planine. Na lievo kranjske vrleti pod kojima šćućurila se slovenska sela Papeži, Belica, Čačića, dok na desno dizahu se visoko kršne planine hrvatskog gorja.Vidjesmo tu uz cestu obilne naslage crljenog škriljevca a i crnih škriljeva što se rabe za pokrivanje kuća, ovdje ondje
pokazivahu se i slojevi kamenog ugljevlja, željezne rudače crljenice i drugog zanimljivog kamenja. Na mnogim mjestima izbijala je iz pećina voda i rušila se u slikovitim kaskadama u korito Čabranke, na jednom mjestu zamietismo i zdenac gorske biser vode, štono je ključala iz šivca kamena. Prijatelj Križ pripoviedao nam kako često u visokim planinama drže lovove na jelene, srne a katkada i medvjede. Od ptica imade tuj sokolova a i orlova svake vrsti, od kojih se osobito iztiću zlatni carski orlovi, što viju gniezdo na najvrčetnijim kukovima i izbočinama. Da se vidi, kako je naša krasna domovina Hrvatska prikladna i za boravište vrlo riedke divljači, spominjem divokozu odnosno divljeg jarca što ga je dne 21. siečnja ove, 1904.g. ustrielio u svom lovištu u Čabru g. Miroslav Križ. Jarac bje poslan u Zagreb, gdje je po g. Šandoru Lososu prepariran, izložen na ogled i slikan. Divokoza inaće živi samo u zapadnoj i srednjoj Aziji, na južnoj strani Kavkaza, i u mnogim gorama Azije i Perzije i daleko na jugu, zatim na više otoka sredozemnog mora, a napose na onima u grčkom moru.
Za sat i četvrt vožnje stigosmo u selo Mandli, gdje se naslagalo više prijatnih kućarka, medju kijima se iztiče kuća čestite obitelji Kvaternik, gdje je ujedno i pradjedovina našeg neumrlog diva i domoljuba Evgenija. Od sela Mandli spuštasmo se običnom zašumljenom nizonom medj Kamenskim Hribom i Crnim Vrhom, dok ne stigosmo u prijatno gorsko mjestance zvano Plešce. U mjestu se nalazi u župna crkva sv. Trojstva pod koju spada više zaselaka, a u svem broji do 1500 duša. Imade ovdje i liepih polja, njiva i vočnjaka a pruža se odavle i krasni vidik na jur spomenutu Svetu Goru i na župu sv. Leonarda na Hribu, što se svila na povisokome kamenom briegu. U Plešcima posjetismo vrlog prijatelja g. Antuna Č. s kojim provedosmo nekoliko ugodnih časaka. Spustismo se zatim niz
Podstenske gorske stiene kraj sela Zamosta preko mosta u Kranjsku. U Zamostu podigla se malena kapelica Majke Božje, a sam kraj veoma je blag, dok u njemu uspijeva uz svaku vrst liepoga voća i po koja vinova loza, tako i preko Zamosta u susjednoj Sloveniji. Brzim uzvojnim putem stigosmo odavle napokon u vele krasno kranjsko mjestance Osivnicu, dok se s naše strane podiglo seoce zvano Hrvatsko».
Željko Malnar |
