KINO PREDSTAVE U ČABARSKOM KRAJU

         ČABAR- U monografiji «Gorski kotar» izdanoj u Delnicama 1981. godine spominje se da su prve kino predstave u čabarskom kraju prikazivane poslije II. svjetskog rata i to u Čabru 1949. godine, u Tršću 1953.g., Prezidu i Plešcima 1961. godine a za Gerovo nema podataka. Kino projektor od 16 milimetara za pokretni kino u cijelom čabarskom kraju nabavljen je 1955. godine, a kasnije su škole opremljene 16 mm prijektorima i drugom audio vizualnom opremom. Kina su bila u sastavu domova kulture koji su izgrađeni 1933. godine u Gerovu i Čabru a u Tršću, Prezidu i Plešcima nakon rata. Radila su desetak godina a zatim slijedi njihovo zatvaranje. U skladišta gospodarskih subjekata pretvorene su kino dvorane u Plešcima (1966. godine ) i Prezidu (1971. godine),. Dulje vrijeme radila su kina u Gerovu, Čabru i Tršću a danas na ovom području a možda i u cijelom Gorskom kotaru radi samo kino «Croatia» u Tršću koje nedjeljom još uvijek prikazuje filmove.
Prikazivanja kino predstava bilo i prije II. svjetskog rata, o čemu govore stari dokumenti i zapisi, poput onog koji se nalazi u Zavičajnoj zbirci u Prezidu. Zahvaljujući voditeljici Boženi Leskovar došao sam u posjed dijela dokumenata vezanih uz rad pokretnog putujućeg kina u Prezidu kojeg je vodio Ivan Kovač iz Kranjci. Isti su sačuvani zahvaljujući naporima njegove obitelji koja ih je uspjela sačuvati od zaborava i propasti. U ono vrijeme nije bilo lako ishoditi dozvolu za obavljanje ovakvih poslova, trebalo je ispuniti brojne zakonske uvjete, a nakon dobivanja iste ona se morala produžavati svake godine. Ivan Kovač dozvolu je dobio 10. svibnja 1938. godine pod brojem Odluke 16301 i registarskim brojem 15/1938 i mogao se «baviti radom putujućeg kinematografa uz uslove otisnute u ovoj dozvoli» i važila je do 10. svibnja 1939. godine. Uslijedilo je zatim njezino produžavanje u 1940., 1941. godini a 31. prosinca 1941. godine produžena je za godinu dana od strane «Commissariato civile di Ciabar. Na stranicama dozvole pojavljuju se i dodatna odobrenja za prikazivanje kino predstava uz određene datume, primjerice 30.X. 1938, 11.XI. 1938.g., 31.XII. 1939., 5. i 6. siječnja 1940.g., 28. siječnja 1940.g., te 11. i 12. veljače 1940. godine.
Zanimljivi su «Uslovi rada putujućeg kinematografa» koji sastavni dio dozvole. U njima se navodi da se prikazivanje filmova može obavljati samo u prostorijama koje «sa gledišta javne bezbjednosti odgovaraju svrsi i koje su prethodno po mjesnim vlastima nađene prikladnim u tu svrhu i naročito obezbjeđene protivu požarne opasnosti. Kabina za kinooperatera (projekciona komora) iam bezuvjetno biti vatrosigurna i zračna, a vrata za vrijeme rada zatvorena. Električni vod u toj kabini ima se položiti tzv. Bergmanovim cijevima, a izvor svjetla za projekcioni aparat odnosno otvori na kabini za projiciranje i motrenje slika moraju se providiti limenim vratima koja su sigurna protiv požara. Aparat za projiciranje ima biti snabdjeven s automatskom napravom koja obezbjeđuje filmove od zapaljenja, a filmove koji se za vrijeme predstave odvijaju treba za njihovu pohranu držati u spremi limene kutije u koje ih valja odmah poslije upotrebe spremiti. Svaki film treba posebno pohraniti. Prostorije u kojima se pohranjuju filmovi moraju biti osvijetljene električnim svijetlom i zabranjeno je u iste unositi svjetiljke s otvorenim plamenom, a u kabini operateru mora biti na pomoć, osim vatrogasnog aparata, vlažan gunj (ćebe) za slučaj zapaljenja filma. Redovi sjedišta u prostorijama za publiku (gledalište) trebaju po mogućnosti biti stabilno učvršćeni za pod. Lice koje rukuje filmskim aparatom (kinooperater) mora biti stručno osposobljeno i mora pružiti dokaz o posebnoj stručnoj spremi, tj. da je položio kod nadležne Kr. banske uprave ispit za kinooperatera i imati odgovarajuće uvjerenje Ispitnog povjerenstva. Svi filmovi koji se prikazuju moraju biti od nadležne vlasti cenzurisani. Prikazivanje filmova koji nisu cenzurisani biće najstrože kažnjeno oduzimanjem dozvole. Predstave mogu se prikazivati samo u mjestima u kojima nema stalnih kinematografa».
Vidljivo je da je zakonodavac predvidio sve uvjete koji se moraju ispuniti za rad putujućeg kinematografa, a bilo bi zanimljivo dodatno istražiti u kojoj kući ili prostoriji u Prezidu je Ivan Kovač prikazivao filmove i da li je slijedom toga odlazio i u susjedna mjesta čabarskog kraja ili Slovenije.

                                                                   Željko Malnar