Ime Korošci  dolazi od slovenskog prezimena Korošec, te se pretpostavlja da je osoba tog imena bila prvi stanovnik ovog naselja. Susjedno naselje Gorniki također svoje ime zahvaljuje slovenskoj riječi koja označava stanovnika gore, planine. Iako u Sloveniji postoji prezime Gornik ne može se tvrditi da je po njemu nastalo ime zaselka, nego je vjerojatnije da je nastalo od toga što se nalazi u gori, ali možda i po smještaju (gore, gornji). Postoji i tumačenje koje govori da su se “gornicima” nazivali radnici koji su živjeli u šumi i tu pravili ugljen i usput krčili šumu. U prošlosti su se različito nazivali a često puta  podaci o stanovnicima ova dva naselja iskazivani su zajedno, kao “Gornici Tršćanski”. Od 1857. do 1931. godine podaci za “Gornike Trššanske” nalaze se pod “Gorači”. Do 1900. godine Gorniki Tršćanski zvali su se Gorniki a od 1948. godine iskazuju se kao naselje-područje. Od 1. siječnja 1976. godine više se ne iskazuju  u imeniku naselja. Od tada su Gorniki Tršćanski uključeni u naselje Gorači. Neki stariji autori uz Gornike  vezuju i druge nazive poput Montanista, Monte, Črna Gora, Cherna Gora. U “Političkom i sudbenom razdjeljenju i repetitoriju prebivališta kraljevina Hrvatske i Slavonije”, Zagreb 1913. godine spominju se Tršćanski Gorniki s topografskom oznakom “selo” i 32 stanovnika, koje spada pod rimokatoličku župu Tršće a djeca pohađaju Pučku školu u Tršću.
U starim zapisima i knjigama Antuna Burića i Slavka Malnara pronašao sam imena i prezimena nekih stanovnika. Dio njih spominje se uz Monte, neki uz Czernu Goru, Gorache Terstjaner, Gorache, Montanistu i Gornike. Po prezimenima bi se moglo prosuditi da su oni svi živjeli u Gornikima. Prvi se spominje  Gasparus Cavalier (Monte 1709.g.) a zatim Antonius Sturm (Monte 1712.g.), Sebastianus Cimprić (Monte 1717.g.), Martinus Bebar (Monte 1724.g.), Thomas Perz (Monte 1750.g.), Joannes Kranjc (Monte 1753.g.), Martinus Bebar (Monte 1763.g.), Joannes Troha, Antunius Tussich i Georgius Wolff (Montanista 1773.g.), Matheus Hodolin (Monte 1774.g.), Gasparus Janesh (Monte 1791.g.), Jacobus Janesh (Czerna Gora 1802., Gorachi 1806.i Gorachi Terstjaner  1817.g.), Jacobus Janeš (Czerna Gora 1817.g.), Michael Sagar (Gorachi Terstjaner 1819.g.), Helena Kavalir (Gorachi Terstjaner 1821.g.), Apolonija Jesevnik (Gorachi Terstjaner 1822.g.), Martin Turk (Gorachi Terstjaner 1841.g.), Anton Xagar (Gorachi Terstjaner 1846.g. ), Adrea Janež (Gorachi Tertsjaner 1848.g.), Stipan Šebalj (Gorniki 1857.g.) i Matija Klimpf (Gorniki 1887.g.). Ovdje moram napomenuti da ima određenih odstupanja u povijesnim dokumentima kod različitih autora. Dok jedni ove osobe vezuju uz Gornike, drugi smatraju da dio njih nije vezan uz ovo naselje iz razloga koji je prethodno već spomenut a odnosi se na činjenicu da su se u vremenu od 1857.-1931. godine spominjali Gorniki Tršćanski a ovdje se spominju Goraci Tršćanski. Da ne bude dileme ili zablude, nekada su postojali Gorači Tršćanski (Brinjeva Draga, Gorniki, Korošći i dr.), Gorači Čabarski (današnji Gorači) i Gorači Prezidanski (Kozji Vrh, Lautari, Tajčari i dr.).
Zanimljivo je razgledati stare knjige vjenčanih, posebice one vezane uz župu Tršće. Tu sam pronašao zapisano da je 17. listopada 1860. godine sklopljen brak između Antoniusa Malnara iz Gorniki i Marije Čadež iz Gorači. Slijedeći zapis datira iz 1865. godine kada su 04. listopada brak sklopili Georgius Janeš iz Gorniki i Maria Križ iz Gorači, da bi 26. kolovoza 1883. godine  bio sklopljen brak između Gergura Malnara iz Gorniki i Magdanele Križ iz Gorači. Godinu dana kasnije, 24. kolovoza 1884. brak su sklopili Anton Janeš iz Gorniki i Franjica Hudolin, a 11. listopada 1885. godine Florijan Lautar iz Gorniki i Franjica Janeš. Godine 1888. 17. rujna brak su sklopili Josip Malnar iz Gorniki i Marija Lokner iz Gornjih Žagari a 14. dana kasnije 30. rujna iste godine Ferdinand Malnar iz Gorniki i Ivka Turk iz Gorači. Naredne 1889. godine 15. rujna bilo je vjenčanje Stanislava Malnara iz Gorniki i Ivke Janeš iz Gorači, da bi 25. rujna 1890. godine brak sklopili Florijan Lautar iz Gorniki i Josephina Hudolin iz Gornjih Žagari. U 1895. godini zabilježena su tri vjenčanja osoba povezanih s naseljem Gorniki. Bili su to 3. lipnja Josip Malnar iz Gorniki i Ivka Ožbolt iz Gornjih Žagari, zatim 8. rujna Ivan Janeš iz Gorniki i Ivka Žagar iz Gorači te 9. listopada Anton Janeš iz Gorniki i Marija Volf iz Gorači. Gledano na navedene podatke vidljivo je da se najviše brakova sklopilo na jesen, dakle uoči dugih zimskih mjeseci, a pojavljuju se i neka nova prezimena vezana uz ovo naselje poput Malnar i Lautar. 
O naselju Korošci postoji malo podataka, pa je realno za pretpostaviti da su oni većinom iskazivani kod naselja Gorniki. U riječniku stranih riječi pronašao sam mađarsku riječ “koro” u značenju drač, travarina, nisko pa i nekorisno bilje, neki ime naselja vezuju uz prezime Korošec, a ima i takvih koji spominju da je “Korošec” osoba stigla u ove krajeve iz Koruške. Mjestopisni riječnik i repetitorij prebivališta iz 1913. godine ovo naselje ne spominje kao samostalno a od prezimena pronašao sam u knjigama da se spominje samo prezime “Korošec” sa svojim izvedenicama. Tako se 1773. godine spominje Anthonius Korossacz u Montanisti, godine 1791. spominje se Lucas Korussecz u Monte a 1810. godine Antonius Korussecz u Chernoj Gori.
Ovi zaselci bili su udaljeni 4,5 kilometara od Tršća te stotinjak metara iznad naselja Brinjeva draga na nadmorskoj visini od 992 metara. a nalazili su se na sjeverozapadu župe sv. Andrije apostola Tršće. U katastarskim knjigama  ovo područje spada u katastarsku općinu Gorači. Prvo prezime Korošec izumrlo je još u XVIII. stoljeću, ali se jedan od stanovnika oženio u Gornje Žagare nedaleko Čabra, gdje se do danas održalo ovo prezime ali u izmijenjenom obliku “Korošac”. Do izmjene je, po nekima, došlo  iz razloga što su pisari uglavnom bili doseljenici iz drugih krajeva Hrvatske pa su prezimena i imena pisali hrvatski. No neki izvori kazuju da je sam imaoc istog izvršio promjenu iz Korošec u Korošac. To je prezime kasnije zamijenilo drugo - Malnar dok je u Gornikima bilo Janeša, Klimpfova i Žagara. Prezime Klimpf austrijsko je prezime i pretpostavlja se da je došlo iz Koruške dok ima određenih nagovještaja da je došlo iz Babnog Polja. Vezano uz Austriju i Korušku za pretpostaviti bi bilo da se radilo o nekom rudaru, ali tu sam dilemu odbacio iz razloga što se to prezime ne spominje u vrijeme rada topionice željeza u Čabru (dakle između 1651. i 1778. godine) već daleko kasnije oko 1858. godine te se pretpostavlja da je ono u ovaj kraj došlo ženidbom.
Ova dva zaselka imala su zajedno četrdesetak stanovnika, iako se u knjizi M. Kovača “Stare slave djedovina” na jednom mjestu spominje da su 1914. godine imali ukupno 85 stanovnika. No taj podatak znatno odstupa od drugih, jer se iz popisa stanovništva 1910. i 1921. godine vidi da je bilo 32 odnosno 31 župljan. Gorniki i Korošci često su se puta pri popisima pribrajali drugim naseljima (Gorači) pa je otuda moglo doći do pogreške. Gorniki su počeli  propadati početkom tridesetih godina XX. stoljeća. Ljudi su iselili i do 1942. godine samo je jedna kuća još bila naseljena, a četiri napuštene. U Korošcima su obje kuće bile naseljene dok ih Talijani nisu zapalili u srpnju 1942. godine kada u tim gorovitim predjelima prestaje život jer su ljudi otjerani u logor a neki su i ubijeni. Preživjeli se više nisu gore vračali.
U mnogim zapisima nalazimo na spominjanje Gornika Tršćanskih, ali ne i Korošci. Tako se 1818. godine ne spominje nijedno od navedenih naselja, a od 1857. zaključno s 1931. godinom spominju se Gorniki Tršćanski.  koji su te godine imali 42 stanovnika. Godine 1869. njihov je broj iznosio 43, da bi 1880. godine pao na 31 stanovnika. U narednih 20 godina, 1890. i 1900. godine broj stanovnika iznosio je po 30, da bi se 1910. povećao na 32, a 1920 pao na 31. Posljednje godine 1931. zabilježeno je da je ovdje živjelo 15 stanovnika.
Do njih je vodio jedan kolski put iz Ravnica uz strminu na  vrh lazi i dalje do kuća. Taj je put danas zapušten i uništen voderinama da je teško vjerovati da su tuda nekada prolazila kola s konjskom ili volovskom zapregom. Drugi kolni put vodio je iz Brinjeve drage uz priličan klanac i dolazio je blizu tih naselja, gdje se račvao lijevo za Korošce a desno za Gornike.  Udaljenost među njima bila je nekoliko stotina metara. Put iz Brinjeve Drage danas je proširen jer njime prolaze traktori a donekle se i održava. Život je ovdje bio dosta mukotrpan, manje se oskudijevalo u hrani a samoća je bila najteža, posebice zimi.  Stanovnici su imali dosta zemlje, držali su po nekoliko krava, par volova ili konja i više ovaca. Svaki pedalj malo deblje zemlje bio je pretvoren u manju oranicu, kako bi se osiguralo dovoljno hrane za brojnu obitelj. Sjenokoše su bile dalje od kuća, a raskrčeno zemljište pretvoreno je u livade koje su se nalazile po cijeloj Crnoj gori.   
Hrana za zimu nabavljala se na vrijeme, u kasnu jesen, kada se kolima odlazilo u obližnje Tršće i kupovalo kukuruzno i pšenično brašno, šećer, sol, petrolej i velika kutija šibica. Doma se sadio krumpir, uzgajale svinje, ovce i telad, a ako je bilo posla u vlastelinskoj šumi mogla se zaraditi i koja forinta. Odlazak male djece u školu bio je nemoguć te su doma učili djecu čitati i pisati. Nitko nije polazio školu sve do zadnje generacije, ali isto tako nitko nije bio nepismen. Znali su na pamet mnoge pjesmice, pripovijetke, znali su za svakog značajnijeg sveca na koji dan se svetkuje.
Težak je ovdje bio život. Ujutro te budio pijetao, veseo što je dočekao novu zoru želi svojom pjesmom ukućane raspoložiti. Potom  se javljala ogladnjela stoka, koja je dozivala gazdu, koji presretan što ima toliko grla u štali radosno hita da im da prvi jutarnji zalogaj. djeca su vodila stoku na ispašu, a često puta znao ih je posjetiti čopor vukova. Za dugih zimskih večeri uz svijetla petrolejki redale su se priče o šlatrčku, vilama i drugim neprirodnim bićima.
Stanovali su u prizemnim objektima koje su gradili iz obližnjeg materijala vlastitim rukama i uz pomoć prijatelja i poznanika. Zidovi donjeg, podrumskog dijela još se poznaju ako ih je gotovo prerasla šikara i poneka smreka. Začudo zubu vremena najbolje su odoljeli bunari (šterne), koji iako nisu bili betonirani, nego samo obloženi  kamenom i ilovačom, još uvijek drže vodu i nikada se ne isprazne. Voće je gotovo potpuno uništeno, iako se još vide tragovi pokoje šljive ili trešnje, ali je vrijeme učinilo svoje. Nekoliko lipa prkosi svim nedaćama i u samoći rastu polako ali sigurno, čuvajući uspomenu na život koji je tu nekada cvao.

                                                                                      Željko Malnar