ZANIMLJIVOSTI O   KRANJCIMA

         PREZID - Područje grada Čabra obiluje brojnim spomenicima kulture i prirode, a među njima posebno mjesto zauzimaju sakralni objekti, koji predstavljaju svojevrsno bogatstvo ne samo duhovnog već i kulturnog sadržaja, ali i podsjećaju da je vjera na ovim područjima korijene uhvatila stoljećima unazad. Župne crkve u Tršću, Prezidu, Gerovu, Čabru, Hribu i Plešcima te ona na Svetoj gori dokazi su opstojnosti življenja i vjere na ovim prostorima, ali pri tome ne treba zanemariti one manje crkvice u udaljenijim naseljima i van prometnih pravaca. O crkvicama u Ravnicama, Sokolima i na Žalosnom Vrhu, pisali smo u našim prethodnim prilozima, a današnji posvećujemo crkvici svetog Ivana i Pavla u Kranjcima i uspomeni na nekadašnjeg istraživača povijesti Prezida i okolice danas pokojnog Bogdana Mlakara.
Zahvaljujući njegovom samoprijegornom radu i provedenim brojnim istraživanjima Prezid se kao jedna od rijetkih sredina u našem kraju može pohvaliti da ima kvalitetne materijale o svom nastanku i razvoju sve do današnjih dana. Dio toga izložen je u Zavičajnoj zbirci u Prezidu a dio se još uvijek nalazi u privatnim zbirkama daleko od očiju javnosti. U materijalima koji čine njegovu ostavštinu, a dio se nalazi u mojoj pismohrani, pronašao sam vrijedan zapis o crkvici u Kranjcima, naselju nedaleko Prezida poznatom po tome što je ono jedno od prvih naselja u ovom kraju gdje su živjeli rudari..
U kronici župe sv. Vida u Prezidu zapisao je župnik Kauzlarić (1914.-1993.g.) da je u Kranjcima 1916. godine obnovljen krov i nutrina kapelice, a nekog drugog podatka o vremenu njezine gradnje nema. Mlakar je tijekom istraživanja nastanka ove crkvice došao do slijedećih zaključaka. Prvo, da nema nikakvog znamenja ili kapelice u Kranjcima prije 1770. godine, drugo, da je 1829. godine kapelica ucrtana u kartu ali se ne mogu utvrditi njezine dimenzije i treće da je 1873. godine već postojala kompletna kapelica.
Usmena predaja govori, da je u  pusti prezidanski kraj uslijedilo naseljavanje u prvoj polovici XVII. stoljeća po grofu Petru Zrinskom i to najprije na brdu južno od Prezida, gdje su došli naseljenici iz Kranjske te je naselje dobilo po njima ime “Kranjci”. Navodno je prvobitna kapelica bila otvorenog, poljskog tipa sa svodom i debljinom zidova od 50 cm, vanjske širine 316 cm, postojeće i danas, a prvotne dužine 316 cm. Kasnije je kapelica dozidana, produžena, proviđena vratima i dovedena u današnje dimenzije 316 x 470 cm. Dozidani dio ima zidove debljine 30 cm, vrata su okrenuta prema zapadu a na krovu pored vratiju bio je sagrađen i mali toranj, zvonik s malim zvonom visokog tona. Ima nekoliko indicija, koje se prema Mlakarovom mišljenju,  mogu uzeti u obzir i pripomoći kod utvrđivanja datuma izgradnje ove kapelice. Godine 1770. prilikom biskupske vizitacije župa Čabar i Gerovo, senjski biskup Pio Manzador postavio je 101 pitanje o stanju isturene kapelanije Babino Polje (tako se tada nazivalo selo Prezid) u župi čabarskoj. Tadašnji kapelan Luka Wolfich prvo informira da u selu postoji crkva sv. Vida Mučenika, posvećena po senjskom biskupu Nikoli Pohmajeviću (biskup od 1718.-1730.g.). Na četvro pitanje da li u Prezidu postoji kapela ili bogomolja i u kakvom su stanju, odgovara negativno. Kroki karta “Original Mappen VIII. Sectionem der Herrschaft Chubar i Agramer Comitat” koju je izradio 1829. godine Juraj Mužević zastavnik varaždinske križarske regimente broj 3. a čija se kolor reprodukcija nalazi u monografiji “Gorski kotar”, pokazuje da samo naselje blizu kapelice nije na karti imenovano jer je spadalo u kompleks vlastelinstva Čabar kao “Possessione Gorachy”, tek su označene dvije kuće i jedna gospodarska zgrada. Kapelica je označena, ali iz samog topografskog znaka ne može se zaključiti, da li je to poljska, otvorena kapelica ili se radi o već kompletnoj, zatvorenoj kapeli. Pored znaka ispisano je ime Petronilla.
Pored te kapele vodio je pješački put od Kozjeg Vrha preko Kopišća na Jarmovačku vodu, a potom usponom na Jarmovac (Lisen kamen danas Paravićeva miza), te dalje prema Jelen dragi  na Kupni kamen (danas Čabarska polica). Put se zatim spuštao na Paku (današnja Gumanca) pa preko Klane za Rijeku. Tadašnja Austro ugarska komorska (državna) uprava koja je do 1786. godine rukovodila feudalnim posjedom i željezarijskom   industrijom u Čabru, nije pokazivala naročitog interesa za trasiranje i gradnju kolnih putova. Transport drvenog ugljena i željeznih proizvoda, kako navodi Mlakar, vršio se tovarnim konjima po vrludavim stazama u Čabar, a isto tako se gotovo željezo prenosilo pored Risnjaka do Lepenice i dalje u Bakar. Taj prijenos vršili su podložni kmetovi kao obaveznu i besplatnu tlaku proizlazeću iz čabarskog urbara. Takvo je bespuće zatekao bakarski plemić Matija Josip Paravić (1753.-1832.g.), ušavši darovnicom austrijskog kralja Franje II. Habsburga u posjed Dominija Čabar 1798. godine. U narodu se uvriježila priča kako je Paravić putovao u Rijeku naprijed spomenutim pravcem preko Kranjci-Jarmovca-Pake i Klane, da su ga nosili njegovi kmetovi u nosiljci, vjerojatno poveća ekipa zbog promjene grupe nosača po vrletnim puteljcima. Navrh Jarmovca,  po priči,  vlastelin je običavao odmarati pored neke stijene i okrijepiti se zalogajem, te je taj predjel dobio naziv “Paravićeva miza”. Pretpostavlja se da je u pratnji Matije Josipa Paravića bila i njegova kći Petronella-Maria, koja je u Rijeci 13. veljače 1803. godine sklopila brak s riječkim patricijom Antoniom de Terzy, ali i Matijin sin i kasniji nasljednik Polikarpo Valentin Sadomir. Možda je iz tih razloga na navedenoj karti kod Kranjci i zapisano ime Petronella. Živjela u Rijeci a tamo je i sahranjena. Rodila je kćerku Franjicu udatu 06. svibnja 1829. godine za mađarskog magnata Nikolu plemenitog Ghyczya. Franjica je iza svog ujaka Polikarpa, umrlog bez potomaka, naslijedila posjed čabarski po davnoj želji i oporuci svog djeda Matije Josipa Paravića iako ima i nekih drugih tumačenja kako je došla u posjed čabarske gospoštije.
Godine 1860. izvršena je na području općine Prezid katastarska premjerba svih čestica, pa je tako na listu 8. ucrtana i kapelica u Kranjcima u današnjim dimenzijama. U “Šematizmu klera biskupije senjske” iz 1873. godine u žipi sv. Vida u Prezidu, pored župne crkve spominje se Kapela Blažene Djevice Marije od sedam žalosti u Kozjem Vrhu te kapela sv. Ivana i Pavla u Kranjcima. Potrebito je spomenuti da je prilikom dogradnje kapelice na krovu podignut mali tornjić s jednim zvonom. Kapelica je bila pokrivena šindrom te je bilo teško spriječiti da oborine ne bi zatjecale pored zvonika u potkrovlje. Zato je oko 1960. godine zvonik premješten kao dodatak kapelici, na stupovima ispred ulaznih vratiju a kapelica je pokrivena crijepom. Prednji otvoreni dio prvobitne kapelice sa zupcima i lukom dočarava pregradu između svetišta i lađe, u dnu kapele smješten je primitivni oltar vjerojatno rad kojeg lokalnog samouka. Mlakar je smatrao da bi bilo korisno i uputno stručno pregledati dvije slike na oltaru od kojih je jedna uljena naslikana na grubom jutenom platnu. Svake godine 26. lipnja uz blagdan sv. Ivana i Pavla, kojima je ova crkvica posvećena, ovdje se održava sveto misno slavlje i tom se prilikom na platou oko crkvice okupi veliki broj vjernika ne samo iz Prezida već i susjednih župa. A nerijetko ovdje dođe i netko od potomaka nekadašnjih stanovnika Kranjci i pohodi rodnu grudu i dom svojih predaka.
O samom naselju Kranjci i njegovim stanovnicima malo je zapisa i sjećanja u mojoj pismohrani. Možda se više može naći u Zavičajnoj zbirci u Prezidu no ti mi materijali nisu bili dostupni u vrijeme pisanja ovog priloga. Prema usmenoj predaji ovo bi naselje trebalo biti starije od Prezida. Navodno su se tu naselili došljaci iz Kranjske i otuda počeli naseljavati Prezid. U sastavu Kranjci bilo je nekoliko zaselaka, među kojima i Aupti. Po jednom tumačenju naselje je ime dobilo po doseljenicima iz Kranjske. No drugi povezuju nastanak imena naselja uz njemačku riječ “Kreutz” (krajc) u značenju križ, križati se, ukrštavati se, povezujući to s mrežom različitih putova u okolici. Dakle u Kranjcima je možda  bila raskrsnica putova koji su vodili na razne strane, a po kojima su se kretali putnici, zaprege i tovar. Postoje i njemačke riječi “kranz” u značenju vijenac te “kreis” u značenju krug. Možda se u davna vremena ovdje palila signalna vatra kao upozorenje na dolazak neprijatelja pa je otuda vremenom nastao naziv naselja.
Ovo se naselje kroz povijest spominje u dva oblika, prvo kao “Crainzi” a zatim kao Kranjci, dok su ga Talijani zvali “Cranzi”.Po jednoj verziji to je prvo naselje u ovom kraju, dok drugi kažu da je to bilo “pr Kinde”. Doselili su se kao ugljenari, vjerojatno za ljevaonicu željeza u Čabru u XVII. stoljeću. Ako su naprijed navedeni izvori točni, postavlja se pitanje zato se prvo nisu naselili u nižim predjelima (Prezid) tj. u dolini gdje je bilo dovoljno vode. Listajući stare dokumente, naišao sam na spominjanje Kranjci u knjizi “Političko i sudbeno razdjeljenje i Repetitorij prebivališta Kraljevina Hrvatske i Slavonije” iz 1913. godine, gdje se na stranici 19. u odjeljku posvećenom Županiji modruško riječkoj kod Upravnog kotara Čabar spominje Upravna općine Prezid a u sklopu iste naselje Kranjci s 80 stanovnika koje je spadalo pod rimokatoličku župu Prezid a djeca su pohađala Pučku školu u Prezidu. Zanimljivo je zaviriti u knjige koje obrađuju prezimena u našem kraju. U jednoj od njih autora Slavka Malnara, pronašao sam ukupno 11 osoba  gdje se kao njihovo mjesto spominje Kranjci. Bili su to: Franjo Pantar i Agneza Troha (1858.g.),, Matija Osbolt (1859.g.), Polona Turk (1860.g.), Josip Ošbold (1884.g.), Franjica Mesner (1914.g.), Aleksandar Dombi stolar (1917.g.), Franjo Zavrtnik (1926.g.), Milan Kiren (1932,.g.), Ivan Hećimović stolar (1942.g.) ter Danijel Bijelčević (1969.g.). Naišao sam i na spomen ugljenara u Prezidu Oktavija Brandarisija (1899. godine) koji me svojim zanimanjem asocirao na pripadnost naselju Kranjci.
Ovo se naselje. vezano uz podatke o popisima stanovništva, spominje tek 1857. godine, pa je za pretpostaviti da je do tada bio možda u sastavu nekog drugog naselja primjerice Kozjeg Vrha ili možda “Gorachy Praesider”. Potvrdu ovakvog razmišljanja pronašao sam u naučnom radu Igora Karamana o “Komorskoj gospoštiji Čabar (1787.-1798.g.” objavljenom u knjizi “Ekonomika kasnofeudalnih vlastelinstava” gdje se na jednom mjestu spominje “Prezid, te neki zaseoci iz mjesta Gorači”. Iz raspoloživih podataka vidljivo je da je u Kranjcima 1857. godine živjelo 97 stanovnika,  a desetak godina kasnije 1869. godine 91. U narednih 11  godina dakle do 1880. godine njihov je broj pao na 66, da bi deset godina kasnije 1890. godine ovdje živjelo 93 stanovnika, a početkom XX. stoljeća, 1900. godine njih 96. Godine 1910. u Kranjcima je živjelo 86 stanovnika, da bi u 1921. godini njihov broj iznosio 68. Godine 1931. bilježi se skoro sto postotni rast stanovnika, tada ih je u Kranjcima bilo čak 102, a 1948. godine svega 37. Internacija i talijanski logori smrti uzeli su svoj danak. Pet godina kasnije 1953. godine broj stanovnika je porastao na 56, 1961. godine porastao na 59, da bi 1971. godine pao na 42. Od tada bilježimo sve manji broj stanovnika u Kranjcima. Godine 1981. ovdje je bilo 38 stanovnika, godine 1991. njihov je broj pao na 33, a po posljednjem popisu stanovnika 2001. godine ovdje je živjelo svega 10 stanovnika. Za posljednjih trideset godina ima više statističkih podataka. Tako je 1971. godine u Kranjcima  42 stanovnika živjelo u 12 domaćinstava i isto toliko stanova. Deset godina kasnije 1981. godine 38 stanovnika živjelo je u 13 domaćinstava i 13 stanova, godine 1991. 21 stanovnik živio je u 8 domaćinstava i 12 stanova, da bi 2001. godine 10 stanovnika živjelo u 6 domaćinstava i 12 stanova.
Prethodno smo spomenuli veliki pad broja stanovnika u Kranjcima u razdoblju od  1931. do 1948. godine uz ukazivanje na mogućnost da su to bile posljedice internacije. Zavirio sam u popise osoba umrlih u talijanskim logorima smrti - Rabu, Gonarsu i Trevizu gdje sam tek djelomično dobio potvrdu takvog razmišljanja. Naime, po podacima iz slovenskih izvora, u Kamporu na otoku Rabu umrlo je 7 stanovnika Kranjci, u Gonarsu 12, a u Trevizu 4. Uzeo sam u obzir samo one kod kojih je sa strane navedeno Kranjci (Prezid). Žrtve Raba iz Kranjci bili su Eržen (?) Franjica, anni 62, umrla 1942.g.; Eržen (?) Ivka, anni 21, umrla 1943.g.; Eržen (?) Petar anni 42, umro 1943.g.; Lipovac Mareša Jakov, 1871. umro 25.09.1942.g.; Pantar Petra Antun, 16.4.1921., umro 30.11.1942.g.; Pantar Grgura Petar, 26.6.1881. umro 25.11.1942.g.. i Vesel Vida Dragutin, 1885.g. umro 22.12. 1942. godine. Žrtve Gonarsa bili su: Eržen Antuna Antun, 13.06.1892.-umro 7.1.1943.g.; Eržen Ivana Antun, 22.-4.1898.- umro 9.2.1943.g.; Eržen (?) Franjica, 1863. - umrla 18.1.1943.g.; Eržen (?) Ivka, 1922.g.- umrla 1943.g.; Eržen Josipa Julka, 1903.g.- umrla 1943.g.; Eržen Antuna Petar, 20.2.1890.g.- umro 5.2.1943.g.; Lipovac Antuna Antun, 12.5.1881.g.- umro 3.1.1943.g.; Lipovac Jakova Franjo, 19.4.1900.g.- umro 14.2.1943.g.; Lipovac Juraja Juraj, 7.4.1891.-umro 19.1.1943.g.; Ožbolt Juraja Juraj, 1889.g.- umro 16.12.1942.g.; Ožbolt (?) Marija, 1865.-umrla 21.1.1943.g. i Žagar Jakova Josip, 1942.- umro 1943.g. Među četiri osobe umrle u Trevisu (Monigo) nalaze se: Lipovac Josipa Franjo, 1923.- umro 17.3.1943.g.; Lipovac Josipa Josip, 1932.g. - umro 15.4.1943.g.; Lipovac Josipa Marija, 1942. - umrla 22.4.1943.g. i Lipovac Josipa Petar, 1930. umro 18.4.1943. godine. Prema prezimenu i imenu oca izgleda da se radi o članovima jedne iste obitelji. Na kraju da spomenem da navedeni spisak sigurno nije konačan, još ima osoba koje su iz Kranjci otišle u internaciju i tu umrle, ali su evidentirane pod neko drugo mjesto (Prezid, Kozji Vrh, Lautari, Tajčari i slično). Greške su uvijek moguće a ponajviše u ovakvim slučajevima.  Uzimajući u obzir  podatke o kretanju broja stanovnika i u svijetlu navedenog o umrlim internircima, za pretpostaviti je da se dio stanovnika naselja Kranjci nakon internacije nije vratio odmah u rodni kraj. Ostali su primjerice u Sloveniji, neki za stalno a neki par godina dok se nisu oporavili. Stoga su i ovakvi podaci o kretanju broja stanovnika između 1931. i 1948. godine. Već 1953. godine broj stanovnika je evidentno porastao za više od polovice, s 37 na 56 a među njima svakako su bili i oni koji su se vratili kućama.

Na slici: Crkvica sv. Ivana i Pavla u Kranjcima

 Željko Malnar