KUMPANIJE

         TRŠĆE - Prije drugog svjetskog rata a posebice poslije, kada je u ovom kraju vladala neimaština, brojni su naši stanovnici, posebice šumski i pilanski radnici otišli u strane zemlje Francusku, Njemačku a neki čak i u prekomorske zemlje, u potrazi za boljim životom i sigurnijom egzistencijom. Mnogi od njih kasnije su u nove sredine doveli svoje obitelji i tu ostali živjeti, a rodna ognjišta postajala su prazna. Danas o tome svjedoče brojni automobili stranih registracija koji se pojavljuju u našem kraju, u njima sjede ostarjele osobe rođene ovdje, koje su najbolje godine života ostavile vani a s njima su i njihovi sinovi od kojih su mnogi rođeni u inozemstvu. Takvih je pojava svake godine sve više, a u posljednjih nekoliko godina sve češći posjetitelji su iz Amerike koji obilaze rodna mjesta svojih predaka u potrazi za identitetom. Goranin pa tako i Čabranac (misli se na sve stanovnike Čabarskog kraja), oduvijek su bili poznati kao vrsni šumski radnici a u svijetu su bile cijenjene i sjekire iskovane u ovdašnjim kovačnicama poput Urhove. 
U svim prošlim sistemima šumski radnik drvosječa i kirijaš bio je potpuno zanemaren, prepušten uglavnom sam sebi. U feudalnom, pa i kapitalističkom duhu šumo vlasnici i poslodavci nastojali su da ih kao najamne radnike što bolje iskoriste uz što manju plaću i što manji trošak. Drvosječe su u šumi radile sezonski, uglavnom od proljeća do jeseni, a kirijaši su izvlačili i izvozili drvo tijekom cijele godine. Jedni i drugi bili su najamni radnici, bez radnog staža i mogućnosti stjecanja mirovine, radili su u teškim uvjetima dnevno po 12 do 14 sati za razmjerno malu zaradu. Osim odraslih muškaraca nerijetko su se tim poslom šumskog radnika bavili i dječaci. U šumi su se snalazili kako su znali i umjeli. Stanovali su i hranili se u provizornim nastambama i skloništima poput koliba i brvnara, lišeni svake mogućnosti društvenog života, pa i svojih obitelji kada su radili u dalekim sječinama. Stanje se nije promijenilo na bolje u prvim poslijeratnim godinama, nakon II. svjetskog rata, kada su sva nastojanja društva bila usmjerena ka obnovi i industrijskom razvoju, jer su  sječe bile vrlo opsežne. Ipak bilo je određenog poboljšanja jer su se gradile razmjerno dobre barake i brvnare, ponegdje i zidani objekti za šumske radnike i njihovo vozno blago. Gorani nisu mogli sami savladati velike poslijeratne sječe, pa su goranske šume počele dolaziti  skupine radnika iz Slavonije, Zagorja, Međimurja, Banije, Bosne pa čak i iz Vojvodine. Za radnike gradile su se drvene nastambe - barake za 20 i više radnika koji su spavali na slamaricama, a imali su organiziranu prehranu. Dok su strani radnici stanovali i hranili se u šumi, domaći su iz dalekih sječina često odlazili kući, pješačeći po 10 - 20 kilometara. Hranili su se domaćom suhom ili kod kuće pripremljenom hranom: palentom, čvarcima, slaninom, fažolom, krumpirom, domaćim rezancima. Krajem 1949. godine u šumsku proizvodnju ulaze prve dvoručne motorne pile iz Francuske, teške oko 70 kilograma kojima rukuju 3 radnika te motorne pile iz Švedske marke “Danarg” teške 42 - 45 kilograma za 2 radnika. Godine 1960/1961. nabavljene su jednoručne motorne pile marke “stihl-blok” i “stihl-contra”, a 1961. godine organiziran je i tečaj rukovanja novim motornim pilama kojeg je pohađalo dvadesetak radnika. Zimi, kada je u Gorskom kotaru zbog visokog snijega, rad u šumi obustavljan, šumski su radnici odlazili u slavonske šume. Prvi takav odlazak evidentiran je u jesen 1949. godine kada je iz Delnice organiziran odlazak 10 brigada s oko 100 radnika iz Broda na Kupi, Crnog Luga, Marije Trošt, Lokava i Mrkoplja s 10 motornih pila. Oni su tamo na obaranju i izradi hrastovine ostajali do početka travnja. 
Sve do formiranja   Šumskog gospodarstva Delnice 1960. godine, sječa i izrada drvnih sortimenata bila je manje više sezonskog karaktera. Crnogorično drvo, jela i smreka, sjeklo se uglavnom za vrijeme jake vegetacije u tijeku svibnja i lipnja,  dakle pred košnju. Posao se sastojao od obaranja stabla, kresanja grana i skidanja kore koja se tada u vrijeme mrezge lako uklanjala. Na vrhu su se grane ostavljale a stablo se nije prerezivalo, jer su neokresane grane pospješivale sušenje stabla jer su one izvlačile vlagu, a sušenje je bilo bitno zbog lakšeg privlačenja do ceste jer je suho stablo bilo daleko lakše. Tada nije bilo viška konjskih zaprega, nego je svaki kirijaš uglavnom imao samo par konja. Poslije godišnjih odmora ili poslije košnje, išlo se na prerezivanje porušenih stabala. Svaka je skupina radnika zvana “kumpanija”izrezala ono što je prije oborila, a to je potrajalo do početka jesenske sječe bukovine što je počinjala 1. rujna. Posao se obavljao velikom ručnom ili poprečnom žagom jer motornih pila tada u čabarskom kraju nije još bilo u upotrebi. Ujesen se izrađivala samo tehnička i pilanska bukova oblovina, a ovršine i ogrijev puštali su se za proljeće da imaju što raditi do novog ciklusa sječe četinjara. Sječa bukovine potrajala bi duže ali su se šumski radnici polovicom listopada počeli spremati na redoviti odlazak u slavonske šume ili kako se znalo reći “Na Hervasku”. To su bili primorani činiti zato što u našim šumama nije bilo moguće raditi zbog visokih snjegova i niskih temperatura. Doma su ostajali kirijaši, kojima je snijeg čak pogodovao povećavajući skliskost trupaca, što i m je povećavalo i učinak iznad ljetnog prosjeka usprkos kratkim danima. Zbog ručnog piljenja i drugačije obrade bio je učinak sjekača puno manji, i trebalo ih je daleko više, te je primjerice Šumarija Tršće s najmanjim etatom imala zaposlenih četrdeset sjekača.
Kada su odlazili u slavonske šuma, ostavili su prazninu u našem kraju, ali su u proljeće, obično za Uskrs, donijeli novu živost, poneku novu pjesmu i mnoštvo pripovijedaka  koje su čuli tijekom proteklih zimskih mjeseci kada su bili odvojeni od svojih najmilijih. Među tuđim svijetom, s različitim načinom života i rada, s drugačijim običajima, kulturom i jezikom, svaki je doživljaj bio posebno interesantna priča, jer nije bilo drugih izvora informacija. I u tuđini govorili su na domaćem dijalektu pa su ih Slavonci nazivali Kranjcima. U to je vrijeme u čabarskom kraju vladala krilatica “Naši moži po grčah a mi po vrčah” (Naši muževi po kvrgama, grčama, a mi po vrčevima).  To je najbolje ilustriralo situaciju u našim naseljima koja su ostala bez muške radne snage, a sve su poslove obavljale žene. Od kućanskih poslova, donošenja vode, brige o stoci, košnji a nerijetko su same žene i klale svinje.       
Naši su ljudi bili poznati  kao dobri i marljivi radnici, vrsni poznavatelji svoga zanata, pa i majstori u potpaljivanju i održavanju vatre, koja je šumskom radniku davala život i toplinu, liječila reumu, sušila mokru odjeću, brzo isparavala vlagu iz mokrih dužica da se lakše mogu transportirati, da budu prije upotrebljive, a nad njom se nalazio guseni kotao u kojem se pripremala hrana za 12 do 15 članova kumpanije i iz kojeg su svi zajedno jeli. U vrijeme dugotrajnih jesenskih kiša drvo je bilo mokro i teško zapaljivo. Trebalo je zaista biti vješt da se ono potpali i da se vatra održava. Našim ljudima to je bio pomalo rutinski posao, a domaćini su se tome čudili  jer njima takav pokušaj uglavnom nije uspijevao. Govorili su:”Pazi Kranjca kako mu vatra gori”. O tome postoji i anegdota: Pokušao Mardel (pogrdno ime za Slavonca) potpaliti vatru, a kako mu nije pošlo za rukom, htjede je prevariti riječima “Gori vatro Kranjac te loži”. Ima i jedna slična priča. U jednoj je kumpaniji bilo čak osam osoba po imenu Franjo, a preostali su bili poneki Ivan, Josip ili Antun. Došao poslovođa (škrevan) da ih upozna i svakog odreda pitao je kako se zove. Prvi je rekao svoje ime Franjo, a zatim je uslijedilo “ja isto” i to nekoliko puta” tako da poslovođa uopće nije primijetio da ima tu i nekoliko Ivana, Josipa i Antuna. Na kraju je začuđen rekao: “Je li moguće, sve sami Vranje”. Grupa je bila radna i životna zajednica drvodjelaca temeljena na zajedničkom napornom radu, ali i prijateljstvu i dobrom poznavanju. Svi bi tesari u kumpaniji s vremenom radili sve poslove. Za sječu (podsijecanje, podrezivanje, prerezivanje, podbijanje i obaranje, te kresanje i prerezivanje stabala) su imali teške sjekire zvane “čebranke”, poprečnu pilu i klinove, najprije drvene od jasena, zatim željezne, a temeljni alat za tesanje bio je bradvin nasađen na kraće ili duže držalo, zavisno o dimenzijama grede.
O tom privremenom radu u tuđini pisao je 1925. godine I. Dolinski navodeći primjere tršćanskih drvodjelaca od kojih je slušao kako su se “daleko tamo u svijetu nastanili usred šume u daščari koji su sebi ili sami načinili, ili im je dao načiniti vlasnik šume. U kolibi se bude od studeni i zato čitavu noć podržavaju vatru. Ako im dopuste ustaju već u tri sata u jutro, počnu tesarski posao i rade do kasne večeri. No svaki gospodar šumskog posla  ne dopušta, da tako rano počinju raditi, da u sumraku ne pokvare posao. Događa se, da radeći zimi u šumi, navuku bolest nrp. kostobolju, dogodi se i to da od nekakve bolesti, daleko od svojih koji umre, ili ga drvo ubije.” U nedjelju su se pripremali za naredni tjedan - brusili alat, prali i krpali odjeću i obuću, pripravljali drvene klinove i drva za loženje. Marijan Koritnik je u “Svijetu” od 2. veljače 1929. godine zapisao: “Inače je život Gorana tih i monoton, kao što je tiha i zima, u kojoj živimo. Naš je seljak šumski radnik, poznat u dalekim krajevima zbog svog rada. On je siromašan - u našim šumama nema zarade, a od onog malog i teškog obrađivanja tla ne može da živi. Inače je marljiv, imade lijepo uređene čiste kučice, dočim siromah živi u potleušicama, koje nazivaju bajte, otud i bajtari. Interesantno je gledati, kad se ti bajtari spremaju u jesen u svijet. Skupi se po nekoliko kola, opskrbljeni dobro svojim šumskim alatom, a dakako da ih putem do željezničke stanice prati narodni instrument harmonika. I tako uz pjesmu i juškanje polaze, kako sami zovu na “Hrvaško”, valjda prema tome, kad ih u svijetu tretiraju kao “Kranjce”. U monografiji “Tršće” izdanoj 1998. godine, na 80 stranici nalazi se “Inventar od alata” gdje se nalazi ukupno 90 različitih stavaka. Tu je na prvom mjestu žaga poprečna, a zatim slijede bat, kasir, buronca za vodu, ručne žage, večja svejdra, kasir cimermanske, klanfi cimermanski, škvadra, hlajba na špago, vaser vaga na drvo, klavenca za drva cejpat, nož za šindru parat, krajčarice, bradvin za tesat, mašinca za žage brusit, vagačar i brojni drugi alati i kućne potrepštine. Naime, kada se odlazilo “na Hrvatsku”, kuća sa svim stvarima se osigurala pri osiguravajućem zavodu. Popisalo se sve što se u kući ostavilo, od alata do četkica za zube, te ne treba čuditi kada se na ovakvom spisku našlo mjesta i za “malu sliku M.B. Trsatu” ili “ kefica za zube čistiti” odnosno “fotografija”, “slika Majke Božje Lurdske” i slično.
U šumama Smogva, Spačve i drugih područja, obarali su debela   stare hrastove, pored kojih je čovjek izgledao pravi mali patuljak. Jednostavno ne možeš vjerovati da stare i požutjele fotografije govore istinu. Od boljeg drva izrađivali su dužice, a ostatak bi pretvarali u oblovinu ili ogrijevno drvo, dok je korijenje korišteno  kao taninsko drvo za štavljenje kože. Kako je poduzetnik od vlasnika šume kupovao drvo dok je još stojeće, bilo mu je važno da njegovo iskorištenje bude što veće i sa što više vrijednih sortimenata, jer je to značilo i veći profit. Zato su na gradilištu stalno bili škrevani ili poslovođe koji su kontrolirali obavljanje poslova. Kasno jesenski i zimski dani bili su veoma kratki, te su radnici molili gazdu da im dozvoli rad noću uz smanjenje jedinične cijene. To im na žalost nije bilo dozvoljeno, ne  zbog zaštite njihova zdravlja već zato što je u noćnim satima više škarta a to je smanjivalo gazdin dobitak.
“Kasatar” je bio glavni u kumpaniji. On je ugovarao poslove, pogađao se za cijenu i imao glavnu riječ. To je bio ugledniji, malo pismeniji čovjek kojeg su svi poštivali i slušali njegovu zapovijed. Kao što sam naziv kaže vodio je zajedničku kasu. Obračun zarade gazda je vršio zajedno za cijelu grupu a kasatar je izvršavao individualni obračun na osnovi broja radnih dana pojedinca. Svima je dnevnica bila jednaka , pa i kasataru. Povlašten je bio samo u tome što je dnevnicu dobivao i kada nije radio zbog obavljanja zajedničkih poslova. Uz njega je najpopularniji bio “kalibar”, iako je dobivao samo pola plaće odraslog radnika. To je uglavnom bio dječak od 14 ili 15 godina, nedovoljno jak da sječe hrastovinu, ali se brinuo o kolibi ili bajti, kuhao je jelo radnicima, donosio vodu iz udaljenijih izvora, brinuo o čistoći i održavao vatru. Njegov je posao u stvari bila priprema kako bi iduće godine mogao biti “šnitar”. “klibar” ili nešto drugo, a ovaj posao prepustiti će godinu dana mlađem bratu ili prijatelju.
O odlasku Čabranaca na rad u druge krajeva posebno je upečatljiv zapis u knjizi I.N.Jemeršića “Kopnom i morem na Plitvička jezera, kojeg donosimo u cjelosti:”Kao što Goranin u obće ljubi cielim srcem svojim milu svoju otčinsku grudu, tako napose Čabranac uz to ljubi i svoje rodno mjesto, svoj slikoviti Čabar. Čabranci veliki su i lokalni patriote. Poput lastavica, što se u jesen skupljaju u posebna jata, da krenu u toplije krajeve, i goranin - napose Čabranac slaže se u družtva, koja kreću u jesen u najudaljenije krajeve svieta za izdašnom zaradom. Kako mi prijatelj Križ pripoviedao - svake ih godine odlazi preko šest stotina iz samoga Čabra. Mnogo ih odlazi u Rusiju na Kavkaz, dosta u Ugarsku i Bosnu, a najviše u Ameriku. U veličajnim ruskim i američkim prašumama nadju sebi dosta  rada i zaslužbe. Izradjuju najviše tako zvane francezke dužice, u kojem poslu su oni najveći vještaci. Pošto rade uz pogodbu po hiljadu komada, to se razdiele u družbe i to obično njih sedam zajedno. Poglavara družbe nazivlju “kasatorom, to je starješina, koji zastupa družtvo prema poslodavcu i na čije se ime posao poduzima, a vodi ujedno i račune. Uz kasatora stoji “klibar”, koji drvo ciepa, zatim “šniter” koji razciepano pili, četvrti se zove “krajač” koji dugu teše, peti je “makljač” koji dugu reže, šesti “slagač” koji baca i slaže gotove duge a sedmi je “kuhač” koji donaša vodu i svima pripravlja hranu. Svaki od njih zaslužuje na dan 12 do 13 kruna. Tako može jedan zaslužiti preko zime 800 kruna i više. Istina, rad im je naporan, ali to odvažnog i marnog Goranina ne smeta, on radi od rana jutra do kasna mraka, uztrajno i marno, samo da zaradi novca za sebe, za obitelj i kuću. Ako i naporno radi ipak za svoju osobu potroši Goranin najmanje, zadovoljava se i priprostom hranom obično palentom, ne troši na piće, već radi i štedi. Dašto u ruskim i američkim šumama podneblje je veoma nepovoljno, osobito kad je strogo zima, ali tome mogu odolijevati samo kršni ljudi kao što su naši Gorani. Uz marljiv rad u tudjini, vječna im misao na njihov dragi rodni kraj i čežnja za milom domovinom. Prijatelj opisivao mi veselje, što vlada u obiteljima, kad se njegovi sumješćani obično nakon osam mjeseci mukotrpnog rada, povrate natrag u svoje čabarsklo ognjište, medj svoje drage i mile. Čudno je - ali obično riedko koji umire u tudjini - već svi kod kuće. Mnogi se u stranom svietu i obogate, a kad ostare žive iz prištednje svoje, a da ne trebaju više u sviet, niti im je nuždno tražiti milostinje i obijati tudje pragove. Goranin si je sviestan svog dostojanstva, svoga samopreigora i svoje moći, odtale mu i ono vedro lice, blagi pogled, nepodmitljiv značaj i čisto hrvatski ponos. “.
Šumski su radnici radili težak i naporan posao, ali ih je u Slavoniji spašavala dobra hrana. Jeftine svinje, obilje drugih jeftinijih artikala. bilo je dovoljno da si mogu priuštiti obilne i jake obroke. Ponekad je to bilo sve, jer ako su naišli na lošeg gazdu nisu mogli zaraditi niti za put povratka kući. Do Delnica su nekako došli teretnim vlakom, a dalje pješice. Zarada je ovisila i o škrevanu. Ako je bio loš čovjek, radilo se skoro badava. Pričali su da je najgori među svima bio neki Pađan. Navodno su ga Ličani uoči drugog svjetskog rata zasložili u štivu cjepanica i prerezali žagom. S našim ljudima po šumama Slavonije i drugih krajeva i zemalja odlazili su i susjedi iz Crnog Luga, Razloga, Starog i Novog Kota, Babnog Polja, Drage, Trave, Podpreske i Loškog Potoka, te dijelili  zajedničku sudbinu. Kumpanije su se, jedna po jedna, počele vračati kućama uoči Cvjetnog i Velikog tjedna, da bi Uskrs dočekali među svojima najbližima. Koji do Uskrsa nisu završili posao, ostali su do kraja, a svoju su hranu dole blagoslovili ili po domače “žignali” tako da su je u vrijeme mise na Veliku subotu ili nedjelju stavljali na krov bajtee jer im je tako preporučio jedan svećenik. Ponekad se desilo da se neki  ni nakon završenog posla nisu vraćali domu, a zvali su ih “Palejtnike”. Ako se nisu vratili ni idućeg proljeća, ostajali bi zauvijek, oženivši se Slavonkom. Zato u Slavoniji i dan danas ima dosta naših prezimena, ali i ljudi koji porijeklom potječu iz ovih krajeva.
Osim u Slavoniji naši su ljudi radili i u stranim zemljama poput Njemačke, Francuske, Amerike, prvo kao sjekači ili pilanski radnici, a kasnije su preuzimali i druge poslove i probijali se kroz život, u stalnoj brizi da sebi i svojoj obitelji osiguraju sigurnu egzistenciju. Veći dio zarade slali su doma, za potrebe obitelji, a jednom godišnje vračali su se u rodni kraj, gdje bi proveli najmanje mjesec dana. A zatim je opet slijedio rastanak, povratak u inozemstvo i nepoznatu sredinu te iščekivanje ponovnog susreta naredne godine. Mnogi su nakon par godina odveli u inozemstvo svoju obitelj i tu ostali zauvijek, a neki su se u poznim godinama, ostarjeli i na izmaku snage, vratili u rodni kraj da tu požive posljednje godine svog teškog i mukotrpnog života.
Vrijedno je ovom prilikom spomenuti pjesmu Josipe Klepac iz Čabra, koja je bila svjedokom ovakvih odlazaka i povrataka iz inozemstva. Njezin literarni zapis zove se “Želejzn kufr” ili u prijevodu “Željezni kovčeg”.

         ŽELEJZN KUFR…                             ŽELJEZNI KOVČEG

Ku se stric pa svejte spraveu                 Kada se stric spremao za odlazak u svijet
drvin kufr se naridiu                              napravio si drveni kovčeg,
zs želejzon ga uokavau,                         okovao ga je željezom,
tešku se papirje vrideu.                          teško si papire sredio
V žjepe nej bu krajcarja,                        U džepovima nije bilo novca,
zs štale krave so predale,                        iz štale su prodali krave,
predale so najlepšo njivo,                       prodali su najljepšu njivu,
da so struške paravnale.                          kako bi podmirili sve troškove.
Žjeno je deco dama pesteu,                     Doma je ostavio ženu i djecu,
ad*n kumaj je prehuodeu,                       jedno je jedva prohodalo,
ku je s kufron v svejt uod*šu,                 kada je s kovčegom u svijet otišao,
a druge se nej še ruodeu.                         a drugo se još nije rodilo.
Kuda gre na kraj svejta                            Kao da ide na kraj svijeta
an mejs*č se je na šife vuozeu,                jedan mjesec se vozio na brodu,
“muoren dejuat da bun buogat”               “moram raditi da budem bogat”
san sjebe se je gruozeu.                            sam se sebi grozio.
Dougeh lejt pa svejte dejuou,                   Dugo je godina po svijetu radio,
da be damu kaj pašiou,                             da bi kući nešto poslao,
vesiu be biu ku be vejdiu,                         veseo bi bio kad bi znao,
da bu na svaje zjemle pačivou.                   da će na svojoj zemlji počivati.
Da se sričnu damu vrne                             Da se sretno vrati kući,
sake dan je Boga proseu,                            svaki je dan molio Boga,
ko na svoj je prag karačeu,                         kada je na svoj prag stao,
želejzn kufer je v ruoke nuoseu.                 željezni kovčeg je u ruci nosio.
Strica već dougu nej,                                  Strica već dugo nema,
uostou je kufer želejzn,                              ostao je željezni kovčeg
v njemu je ana muodost,                             u njemu je jedna mladost,
duoste brige je balejzn.                               mnogo brige i bolesti.

                                                                               Josipa Klepac

         Iz navedene pjesme vidljivo je kako su se obitelji morale odricati mnogo čega kako bi mogle podmiriti troškove putovanja u inozemstvo. Stric gospođe Josipe,  izgledno je, putovao je negdje u Ameriku s obzirom na dužinu puta. Njihova obitelj nije bila imućna i prva je na red u takvim slučajevima dolazila stoka a zatim i najbolje oranice, sve u nadi da će se u inozemstvu dovoljno zaraditi i kasnije ponovno nešto kupiti. Pojedinci su u tome uspjeli, zahvaljujući zaradi ali i brižnim ženama u domovini, povećali su svoj posjed i osigurali obitelji bezbrižniju budućnost i omogućili školovanje djece. Težak život u inozemstvu utjecao je na njihovo zdravlje i mnogi su nakon povratka u rodni kraj narušena zdravlja ponovno napustili svoje obitelji i to zauvijek.

Na slikama: Kumpanija
Radnici na izradi željezničkih pragova

                                                                                 Željko Malnar