KUPARI – Među brojnim naseljima u čabarskom kraju, u kojima je sve manje stanovnika i prijeti im gašenje života, nalaze se i Kupari, malo mjesto udaljeno nekoliko stotina metara od izvora goranske ljepotice Kupe. Od mnogih spominjano kao oaza mira i tišine i mjesto čestih posjeta izletnika posebice nakon što su postali sastavni dio Nacionalnog parka «Risnjak», dobili su prepoznatljiv karakter. Iako do izvora Kupe vodi nekoliko prilaza primjerice iz Osilnice (Slovenija) iz Hrvatskog, Razloga, iz Hriba, postaju sve pustiji a stalnog stanovništva sve je manje. Od župne crkve sv. Hermagora Hrib gdje pripadaju udaljeni su oko 4,5 kilometara. Nalaze se na samoj rijeci Kupi koja se u doba Rimljana zvala  «Collapis», nedaleko njezina čarobnog izvora   što zanosi duše pjesnika. Carstvo je to mira, tišine i spokoj i odmor za dušu prolaznika. To su tajne prirode koje još uvijek čekaju da budu razotkrivene. Čovjek se tu može moliti u hramu prirode  bez betonskih zdanja koja sputavaju poletne duše.
Ne može se sa sigurnošću utvrditi kada su se prvi puta počeli spominjati Kupari. Pretpostavlja se da su se  godinama unazad nalazili u sastavu nekog od susjednih naselja. Gledano na podatke vezane uz kretanje stanovnika, Kupare prvi puta nalazimo 1857. godine kada je ovdje živjelo 40 stanovnika isto kao i 1869. godine, da bi 1880. njihov broj pao na 37. Deset godina kasnije 1890. njihov je broj porastao na 49, a 1900. ovdje je živjelo 37 stanovnika. Godine 1910. zabilježeno je najviše stanovnika u Kuparima čak 67, iako neki autori spominju da je najviše bilo 95 stanovnika ali ne navode godinu. To je upitno jer u promatranom razdoblju, od kada postoje podaci o stanovništvu njihov se broj u ovom mjestu kretao između 30 i 67 ili prosječno 42 stanovnika. Zadnje evidentiranje  broja stanovnika  bilo je 1971. godine i od tada nema više prikazivanja Kupari kao samostalnog naselja već je sve to u sklopu naselja Hrib-Skednari.
Gledano na sam naziv ovog naselja, on se različito tumači. Talijani su ga u vrijeme II. svjetskog rata nazivali «Cupa». Većina autora naziv naselja vezuje uz rijeku Kupu koja teče u blizini, no u postoje još i neke druge riječi kojima bi se mogao protumačiti naziv naselja. Tako primjerice u talijanskom jeziku postoji riječ «Coppa» (Kupa) u značenju čaša, dok francuska riječ «Coupure» znači urez, usjeka a «Coupeller»  znači čistiti zlato ili srebro odnosno izlučiti zlato od olova, a ne treba zanemariti niti riječ «cuop» što znači udarac. U latinskom jeziku riječ «cuprum» označava bakar a «copulare» znači vezati. Postoji i engleska riječ «cup» u značenju pehar, pokal. A tu je i naša riječ kup (hrpa) na koju bi se mogla vezati latinska riječ «area»= ravnica, veća površina zemlje te bi slijedom toga Kupari bili područje gdje se na jednom mjestu nalazi veća količina zemlje. Ili je to možda nekada bilo područje gdje se pronašao bakar. Tumačenja ima mnogo, različita su među sobom, a sami mještani najbolje znaju koje im ime naselja najbolje odgovara. Izgledno je da je to njihova stoljetna povezanost s Kupom, kao majkom koja ih je sve othranila i  uputila na životne staze. Listajući starija izdanja knjiga poput poput «Mjestopisnog riečnika i Repetitorija prebivališta « iz 1913. godine, pronalazio sam kraće zapise o ovom naselju. Tako je u toj knjizi zapisano da su Kupari selo od 65 stanovnika, a djeca su pohađala Pučku školu na Hribu, dok su vjernici odlazili u crkvu sv. Leonarda na Hribu. Najbliža pošta bila je u Gerovu. gdje je bilo i sjedište općine. 
Naš poznati putopisac Dragutin Hirc u knjizi «Gorski kotar» iznosi brojne dileme i povijesne zablude  o  izvoru Kupe. Jedni spominju da Kupa provaljuje iz jedne spilje na podnožju kranjskog Snježnika i da se vijuga duboko usječenom gudurom, dok ne zavine u dolinu.  Drugi navode da Kupa izvire na podnožju gorja Šegina u čabarskoj gospoštiji. Treći pak izvor Kupe smještaju kod Prezida, a četvrti ocrtaju izvor dosta dobro ali loše ga označavaju, jer što se zove izvor Kupe u stvari je potok Krašićevica.  Peti pak Kupu označavaju dobro ali manjka Kupeško jezero kao i na brojnim drugim zemljopisnim kartama.    Opisu izvora i samim Kuparima Hirc je posvetio dosta pažnje.
«Iznad Kupe uzdignuo se na 300 m visoko Kupeški vrh obrastao na podnožju mladim bukvićima izmedju kojih prodiru sive vapnene pećine i kukovi, od kojih se jedan s lieva osovio do l6 m visoko i nagnuo nad bujnu zelen. Sučelice iztaknuo se dugi, šiljatiji, zubatiji i pustiji, tek da mu je iz pukotina po koja travka porasla. Nad samim izvorom uzdigla se silna, osovna vapnena pećina, kao da su je Titani sagradili. Cio izvor obrubljuju visoki vrhovi, to kamenitiji, to šumovitiji, obrasli na podnožju vrbom, lieskom, jalšom (Alnus incana) i jasenom. Kud pogledaš brieg do briega, nigdje izgledqa na seoce ili priselak, nigdje žive duše, nigdje ljudskog glasa. Uho razabire samo šum te milotni romon vode. Priroda ti uje tu jedina družica, ona je ovdje samovlastnica nitko je do nas  ne okrnji.  Medju tim vrhovima, u toj samoći razlilo se liepo Kupeško jezero oko 200 m dugo, a popriečno 30 m široko, uzdignuv se 397 m nad površinu morsku. Ono je po prilici tako veliko kao Crno jezero na Plitvicama, samo što je šire. S lieve strane dade se na dvie trećine obaći, nu s desna je nepristupno, jer obronci visokih vrhova baš u samo jezero padaju. Obala  je obrubljena sitnogoricom, a s pećina visi duga i tanka trava poput svilenih niti izprepletena modrim cvietcima zvončike (Campanula linifolia), crvenim cvietcima čapljana (Geranium purpureum) i bielim cvietcima kameničnice (Saxifraga rotundifolia). Mahovina je na pedalj visoka i kad legneš, kao da si se spustio na mehkane dušeke. Ah, kako je u toj samoći liepo i ugodno! Nije to stan ljudske zlobe, podlosti, mržnje, nesloge, nenavisti, već stan   mirnih duhova, stan, gdje po priči vile planinkinje svoje kolo vode.  Čovjek bi ostavio sviet, da mu je moguće, tu se nastanio, blaženo živio i mirno upokojio.
Voda je u jezeru tamno-zelena, slabovidna i posve mirna. Samo kad koji lipen frulji ili praćne, da mušicu ili povodnoga konjica uhvati, tad tamno- zeleno površje nježno zatitra. Voda je još i ledena, za pastrve «preljuta»» s toga se one dalje u Kupi nastaniše. Poslije 11.ure prodru tek sunčani zraci u ovaj kraj, nu jezero, mislim, biti će uviek u sjeni. Stojiš li u vodi, kao dasi u živoj žeravici, a kad izadješ, od boli se svijaš, s mjesta na mjesto skačeš, da bol ublažiš. Temperaturu vode računam na 5 do 6 stupnjeva Celzijusiovih, jer je hladnija od one u Rječini u Primorju, gdje se od studeni lupi koža sa tabana. Od ptica nastanila se oko jezera ledka ili vodoribić (Alcedo ispida), hvatajuć dugim kljunom mlade lipena. Po kamenju izvan jezera posjeda kratkorepi vodeni kos (Cinclus aquaticus) i gdje voda preko kamena skače, tuj mu je najmilije mjestance, tu se rado peruša. K njemu se pridružuje i vita gorska «flaska» (Motacilla boarula), a po šumama cipče gorska sjenica (Parus cristatus). U jezeru zatekoh i račaricu, vodaricu ili berečaricu (Tropidonotus tesselatus), vrstu zmije, koja veoma vješto pliva, roni i ribicama se hrani. Kad svemu tomu pridaš nekoje mekušce, koji su na okolo puzali, sav ti je to život Kupeškog jezera. Inače vlada svetčana i duboka tišina, koja bolnomu srcu osobito prija,, tišina, koja ljudsku dušu osobitim čuvstvom napunjuje.
Pripoviedao mi prijatelj O. kad bijaše jednoč na ovom jezeru, da se u toj divljoj romantici čutio nekako slabim,, nesigurnim, jer je priroda odviše veličajna. «Bijaše   to po podne» - nastavi dalje – «a u doba jesensko, kad sam stajao kraj jezera. Prisluškujem na sve strane, prisluškujem dugo, al ne ćuh niti glaska božjeg stvora; niemo bijaše podulje sve, nu na jednom zahuhuka sova, a to me toli uznemirilo, da sam jezero ostavio i u Kupare se povratio». Da položaj Kupeškog vrha bude zanimljiviji, uzdigla se u njemu s lieve strane čunjasta vapnena pećina, iz koje porasla visoka vrba, odsievajući na gladkoj mu površini. Oko jezera ima s iste strane nekoliko otvora, na koje voda u jeseni i s proljeća izbija. Kupeško jezero prima svoju vodu od sklopa risnjačkog, a iz takove dubljine, da mu je površje posve mirno. Samo s proljeća, kad snieg kopni, zakuha voda u jezeru, tako, da iz dna istoga kamenje kida i izbacuje. A kad provali i na pomenute otvore, pak se ruši ovuda   i Krašićevica, tad se digne jezero još i nad vrbu, koja je   iz čunjaste pećine porastla. Da voda Kupeškog jezera dolazi iz velike dubljine, odaje i nizka temperatura vode, a da Kupeško jezero nije prvotno vrelo Kupe, dokazuju i druge činjenice. Padne li nagla kiša na visočini oko Crnog luga, nabuja jezero, voda ključa iz njega neobičnom silom,, a površina se digne i 6 m nad običnu visinu. Osobito je zanimljiva Mala voda, gdje sa pile odnaša pilotinu u ponore, pa ju izbacuje na Kupeško jezero, gdje od nje ima uz obalu katkad debeo suplav. Kupa izlazi iz jezera nizkim slapom i dosta jakim šumom, gdje malo dalje s proljeća u nju utiče sušica Krašićevica. Velika mora biti sila i toga potoka, što svjedoče koturine i balvani nekoliko centi težki. Ima u koritu Krašićevice pjeskara, modrastoga vapnenca i konglomerata. Od jezera skrene Kupa odmah pravcem sjevero-zapadnim, a onda zaokruži sjeverno prema Kuparima, a od ovdje zapadno i napokon poduljim zavojem iztočno.. Nu koli zanimivo!  Prije nego li će zakrenuti sjeverno, propada jednim ciepom u pećinu (spilju) Limbu i provaljuje onda naglim tokom  na dva pećinasta otvora, stvara potoke Studence, koji uzporedo teku, a pošto su okrenuli kolesa slabih Kuparskih mlinova, slievaju se u Kupu. KUpa je dakle ponornica kao i Korana, koja kod Rastovače, nedaleko Plitvica, uvire. Od jezera prema Kuparom korito se sve više širi, mjestimice je nepravilno, grebenasto, a voda i 2 – 4 m duboka. «
Zatim o Kuparima Hirc piše: «Kupari ili Kupa  leže s lieve obale rieke Kupe, a malen broj žitelja nastanio se u sedam drvenih kućeraka. Na Studencima štropoću dva mlina, a tamo opet šumi Kupa, dočim se samo mjesto  raztrkalo po obroncima brdašca, da bude sigurnije od vode. Iza sela hrli druga sušica, Kupeški jarak zvana. Da znade biti jaka, svjedoče podrtine jedne kuće, koju je prije nekoliko godina razorila. Ljudi su u Kuparima sinci prirode. Kad im rekoh, da sam radi njihove okolice  došao, nisu se tomu načuditi mogli, a kako su me gledali, znak je , da kaputaša riedko vide. Razgovarao sam s njima vrlo težko, jer niti govore hrvatski, niti čisto slovenski. U Kuparima i stari je ribar, koji ti nudja pastrve i lipene.
«A gdje su vam ribe?» - «Tamo dolje, pod kućom u puntaru.»
«A pošto funta?»
«Po pet groša,» odpovrgnu stari.
«Hajde, da vidim,  je li riba liepa».
Tu sam morao dugo čekati, dok je dječko sa ključima iz Studenca  došao, da si iz kuće uzme vagu. Donese stari kantar s drvenom držkom, a mjesto željezna uteza, oveza konopcem obli kamen. Podjoh sa starcem do Kupe.   U hladu  vrba ležao njegov puntar; drvena škrinja sa škuljama, u kojoj živu ribu, ponajveć za čabarsku gospoštiju drži. Bijaše tu lipena, a kako ih volim od pastrva, kupih te dobre ribe 3 funta. Najveći lipen  (lipan, lipljen, Thymallus vexillifet, die Aesche) naraste na 3 funta težak. Plativ ribu, počeo sam se vraćati. UZ put razgledao sam i mjesto, gdje se riba lovi.  To je od kamenja složita trokutasta  gromača, koja je prama vrhu otvorena. U tu ogradu poganjaju ribu iz daleka, lupajući po površini vode štapovima,, a kad je u ogradi, tad ju potjeraju  na «vršišće» (otvor) u «vršu», pa eto pune torbe lova. Osim toga, love ribu još i mrežom «gazancom»  pod hladovitim grmljem, gdje se drže rado pastrve.»-
Gledajući na prezimena i njihovo pojavljivanje vezano uz Kupare,, utvrdio sam da Burić u svojoj «Povijesnoj antroponimiji Gorskog kotara» i Malnar u knjizi «Prezimena u čabarskom kraju», spominju pet različitih osoba. Kod Burića su to: Gabrijel Kovač (1878.g.), Milan Markovčić (1878.g.), Tereza Štanfelj (1894.g.), Josip Štimac (1851.g.) i Franjo Tomac (1881.g.)  a kod Malnara radi se o: Gabrielu Kovacz (1878.g.), Josipu Šafar (1900.g.), Terezi
Štanfelj (1894.g.), Josipu Štimcu (1858.g) i Franji Tomcu (1881.g.). Malnar u svojoj knjizi spominje Kupare kao «zaselak na Hribu, najbliže izvoru Kupe. Otud mu i ime». Krenemo li slijedom navedenih imena stotinjak godina unazad do «Urbara čabarske gospoštije iz 1778.g.» i «Possessione Hrib Montaine» nalazimo Bartola Kovača, Verbana Stimacz Andreovog, Verbana Stimacza, Simona Markovchicha, Ivana Markovchicha i Stefana Markovchicha. Jesu li imenovani stanovali u Kuparima ili u nekom od susjednih naselja ne zna se tek povezanost s ovim naseljem vidljiva je iz njihovih prezimena. Zanimljivo je da se tada na području Hriba ni u Kuparima  nije spominjalo prezime Tomac niti prezime Muhvić, što znači da su se ona pojavila kasnije. Tomac se po prvi puta spominje 1650 godine u Prezidu,  1787. godine u «Szelo pod Gorom» a 1881. godine u Kuparima.  Muhvić Fran se u našem kraju prvi puta spominje 1570. godine  u Gerovu a 1878.g. nalazimo Muhvić Valentina u Podgriču. Od davnine se ovo prezime nalazi na području gornjeg toka Kupe.
Godine 2004. kao stanovnici Kupari bili su evidentirani: Antun Kovač (Antunov) rođen 1963.g, Antun Kovač (Franjo) rođen 1935.g., Vilma Kovač (Antun) rođena 1939.g i Marija Kovač (Antun) rođena 1960. g, i. svi na Kupari kbr.1. Na adresi Kupari kbr. 2. živjeli su   Elvis Janeš (Franjo) rođen 1978.g.,  Ivka Janeš (Ivan) rođena 1955.g. i Josip Kovač (Ivan) rođen 1952.godine, dok su na kućnom broju 3. u Kuparima živjeli Anđeljko Muhvić (Valentin) rođen 1927. godine i Danica Muhvić (Antun) rođena 1927.godine. Vidljivo je u odnosu na prethodna prezimena da su iz Kupari nestali Šafar, Štimac, Markovčić, Tomac i Štanfelj a pojavili su se Muhvić i Janeš. Prethodno smo već spomenuli 1787. godinu Valentina Muhvića u Podgriću a sada da još spomenemo Lenku Janeš u Brezovcima 1869. godine te Petrusa Janesa 1672. godine u Čabru.  
Smatram za potrebnim osvrnuti se i na tumačenje prethodno navedenih prezimena, koja se pojavljuju vezano uz Kupare. Tako korijen prezimena Šafar nalazimo u njemačkom jeziku gdje riječ «schaffner» označava upravnika, ekonoma na imanju. Postoji i njemačko prezime Schaffer u značenju stvaratelj, marljiv čovjeka, a njemački «schefer» označava ovčara. Uz prezime Štanfelj vezuje se njemačka riječ «stanze» u značenju izrađivati predmete, njemački «stand» znači stanje, položaj, a ako se uz nju vezuje turska riječ «fajde» = dobitak, korist ili latinska «felix» dobiva se sretno stanje  ili pak sretan dobitak. Neki ovo prezime vezuju uz njemački «stampfen» u značenju nabijati, tucati, gaziti. Štimac se vezuje uz njemačku riječ «stimmen» u značenju ugađati, biti skladan ali i «stime» u značenju glas. Dakle Štimac bi mogao biti skladna osoba ali i glasnik. Korijene prezimena Tomac u grčkom jeziku gdje riječ «tomos» znači komad, režanj dok u aramejskom jeziku riječ «toma» označava blizanca. Kovač je po jednima nastao kao tzv. zanimanjsko prezime, dakle radi se o čovjeku koji kuje, koji je kovač. U turskom jeziku postoji riječ «kovan» u značenju košnica., ali i riječ «kova» u značenju vedro, čabar. Po jednom tumačenju prezime Janeš korijenje ima u mađarskom Janoš, a Slovenci ga povezuju s Janezom (Ivanom). U poljskom jeziku postoji ime Jan (Ivan) a spominje se i starorimsko božanstvo Janus kao bog s dva lica. Postoji i riječ janeš koja se vezuje uz anis (biljku štitarku). Muhvić svoj nastanak zahvaljuje po jednima (Slavko Malnar) domaćoj riječi «muhvati se» u značenju dangubiti- Pronašao sam nekoliko stranih riječi kojima bi se mogao protumačiti nastanak ovog prezimena. Tako primjerice  latinska riječ «mutus» znači nijem, šutljiv,  turska «muhsin» se prevodi kao dobročinitelj, tur. ime «Muhjudin» je preporoditelj dok je turska «Muhiba» ona koja voli. Različite riječi daju različita tumačenja pa čak postoje i takva koja ovo prezime vezuju uz muhu. Markovčić bi mogao biti Markov potomak, ali i pripadnik starogermanskog plemena  Markomani.
U dokumentima vezanim uz II. svjetski rat i stradavanja žitelja u talijanskim logorima  smrti pronašao sam podatak da se iz Kupari ukupno četiri osobe  nisu vratile svojim kućama. Dvoje od njih su Štimac Ivana Ivan rođen 14.5.1942. godine umro 01.10.1942. i Šafar Ivana Franjo star šest mjeseci umro 1942. godine i pronašao sam ih na spisku osoba umrlih i pokopanih na Rabu. Za preostalo dvoje nisam mogao utvrditi mjesto smrti budući da se na spisku često spominje i naselje Hrib Skednari gdje se primjerice na Rabu, u Gonarsu i Trevizu spominju osobe koje bi se po prezimenu možda mogle svrstati među stanovnike Kupari (npr. Tomac, Šafar, Štimac, Štanfelj, Muhvić).
Život naselja vezuje se uz njegove stanovnike, ako su oni brojni to naselje ima svoju perspektivu, no ako je njih svake godine sve manje i manje upitan je status i opstanak naselja. Kupari se suočavaju sa sve manjim brojem stanovnika i polako ali sigurno postaju naselje  bez stalnih stanovnika. Ovdje navraćaju tek vikendaši ili dolaze u posjet djeca osoba koje još tu žive. Dokle će biti tako ne zna se  a ono što se zna jeste činjenica da stanovnika svakim danom ima sve manje a stare i dotrajale kuće uglavnom su opustjele.
I da kraj ovog zapisa završimo jednom kratkom pričom iz Spomenice škole Hrib: «U dolini rijeke Kupe nalazi se mali zaselak Kupari. Lijepa dolina okružena šumom i bistri izvor Kupe ispod stijene Risnjaka privlačio je ljude kako danas tako i ranije. Rijeka je bogata ukusnim ribama te je več odavno postojao pazitelj zvan ribič. Svakog petka odlazio je ovaj u Čabar da grofu ponese ribe, za što je dobivao malu nagradu. Postojala su dva mlina koja su služila ne samo za potrebe Hriba već i okolnih naselja. Pravili su pehare za vodu i tanjure. Preživjeli su oba rata sa više ljudskih žrtava.

 Na slici: Ovako su Kupari izgledali 1920. godine

Željko Malnar