LAZI - Kroz povijest ove se naselje spominje pod različitim imenima, primjerice Laze, Gorske Laze, Laze Gorske, Lasi, Lasze a Talijani su ih zvali Pratalto (Concanera). U knjizi Slavka Malnara “Prezimena u Čabarskom kraju” zapisano je slijedeće: “LAZI - mjesto spojeno s Tršćem. U davnini su ljudi iz bliže i daljnje okolice tu imali laze, sjenokoše, pa je ime ostalo i kada se izgradilo selo. Izvorno Uaze, lazi Gorski, Lazi. Pridjev gorski nastao je u nižim predjelima. U gori su imali laze”. O prvom spominjanju imena ovog naselja nema konkretnih i pisanih podataka, a poteškoću pričinjava i činjenica da se u Gorskom kotaru pojavljuje više naselja sa sličnim nazivom, na što upućuje i Antun Burić u svojoj “Povijesnoj antroponimiji Gorskog kotara”. Tako se primjerice osim Lazi Gorski, spominju još Laz (Stari Laz), Laze infra Rudač (Lazi pod Rudačom- Stari lazi, Laze sub Rudachem (Lazi pod Rudačom - Stari lazi), Lazi sub Sleme (Podslemenski lazi ), Novi lazi. U znanstvenom radu Igora Karamana vezanom uz Komorsku gospoštiju Čabar u vremenu od 1787.-1798. godine nema spominjanja ovog naselja kao ni u Čabarskom urbaru iz svibnja 1779. godine, što ukazuje na mogućnost da je navedeno naselje možda bilo u sastavu nekog drugog, susjednog većeg naselja. Pomnijom pretragom knjiga koje se bave prezimenima u Gorskom kotaru i Čabarskom kraju, naišao sam na prva spominjanja ovog naselja vezano uz pojedina prezimena desetke godina prije nego što je primjerice  nastao Čabarski urbar. Naime, Burić spominje u svojoj knjizi 1757. godine Petrusa Perse, no pri tome valja napomenuti da se prezime “Perse” spominje u Novim Lazima dok u Lazima nikada nije bilo evidentirano. Stoga ovu godinu i spominjanje navedene osobe treba uzeti s određenom rezervom. Posebice iz razloga što Slavko Malnar u svojoj knjizi navedenu osobu ne spominje, već spominje Dominicusa Sagara 1774. godine. 
Oba autora u navedenim knjigama o prezimenima spominju, vezano uz naselje Lazi. Tako Burić navodi: Petrusa Persea (1757.g.), Dominicusa Sagara (1774.g.), Matthaeusa Sostaricha (1791.g.), Antoniusa Perssea (1816.g.), Polycarpusa Soštarića (1858.g.), Josipa Lautara (1864.g.), Antuna Šoštarića (1872.g.), Josipa Mavera (1875.g.), Stjepana Loknara (1882.g.), te Josipa Hudolina (1892.g.),. Dakle, deset različitih osoba. Za razliku od njega Malnar spominje čak 18 osoba: Dominicusa Sagara (1774.g.), Matthauusa Sostaricha (1791.g.), Margaritu Bosina (1799.g.), Ursulu Oknar (1817.g.), Urbanusa Resmana (1819.g.), Jacobusa Lautara (1847.g.), Matiju Volfa (1851.g.), Stipana Šoštarića (1852.g.), Baštjana Rede (1853.g.), Policarpusa Soštarića (1858.g.), Josipa Lautara (1864.g.), Michaela Mašera (1872.g.), Michaela Masera (1874.g.), Josipa Mavera (1882.g.), Josipa Hudolina (1893.g.) i Lolitu Aušperger (1971.g.).
Zanimljivi su podaci o kretanju broja stanovnika u Lazima od 1857.- 2001. godine a šteta je što nema  i  ranijih podataka. Iz navedenih je vidljivo da je 1857. godine ovdje živjelo 54 stanovnika, a 1869. godine njihov je broj povećan na 69, da bi 1880. godine pao na 57. U 1890. godini bilježimo rast na 60 stanovnika, a 1990. i 1910. godine njihov je broj bio 69. Godine 1921. ovdje je živjelo 66 stanovnika, a 1931. porastao je na čak 93 stanovnika. Poslije II. svjetskog rata 1948. godine ovdje je živio 91 stanovnika, a nekoliko godina kasnije, 1953. u Lazima je živjelo 97 stanovnika, da bi 1961. godine pao na 91, a 1971. na 82. Trend opadanja broja stanovnika nastavljen  je i dalje, 1981. godine u Lazima je bilo 77 stanovnika, 1991. godine 71 a 2001. godine svega 52 stanovnika.
U knjizi Mirka Korenčića “Naselja i stanovništvo Hrvatske od 1857.-1971. godine spominju se Lazi Gorski uz napomenu da se ovo naselje do 1900. godine spominje kao Lazi.  Godine 1913. izdana je knjiga “Političko i sudbeno razdijeljenje i repetitorij prebivališta kraljevina Hrvatske i Slavonije” gdje se na stranici 19. u sklopu Upravne općine Čabar spominje naselje Gorski Lazi s 69 stanovnika, žitelji su rimokatoličke vjere i spadaju pod župu Tršće a u Tršću je i pučka škola. Iz topografske oznake vidljivo je da se radi o selu. Miestopisni rječnik kraljevine Hrvatske i Slavonije kojeg je sastavio Emil Jahnz bivši sveučilišni knjižničar, a tiskan je 1916. godine na stranici 49 spominje Gorske Laze kao naselje za koje je posljednja pošta u Tršću, brzojavna i željeznička stanica nalaze se  u Čabru, Delnicama i Rakeku, županija je Modruško riječka, dok se kraljevska kotarska oblast, kraljevski kotarski sud i upravna općina nalaze u Čabru. Na žalost naš poznati putopisac Dragutin Hirc niti brojni drugi putopisci u svojim djelima ne spominju ovo naselje, razlog čega je izgledna njegova odvojenost i udaljenost od glavnih prometnih pravaca.
Zavičajno izdanje - monografija “Tršće” pisana od strane domicilnih osoba, te na nekoliko mjesta spominje Laze ali u kontekstu nekih drugih napisa, dok o njegovom nastanku ili razvoju nema nikakvih podataka. U kronici  župe Tršće spominje se Vid Lautar iz Lazi 7. Gledano na današnja prezimena u Lazima ima danas Arha, Frbežara, Malnara, Mihelića, Lipovca, Zbašnika, Žagara, Ožbolta, Trohe, Volfa, Šoštarića i Redea. U potrazi za zanimljivostima vezanim uz ovo naselje i njegovo spominjanje uzeo sam u ruke i monografiju “Gorski kotar” no na žalost ni tu nisam naišao na spominjanje ovog naselja ili određenih zbivanja vezanih uz isto.  
I iz ovog su naselja, kao i iz drugih u tršćanskom okruženju, mnoga djeca otišla na daljnje školovanje i stekla akademsko obrazovanje te postala odvjetnici, inženjeri i dr. no o tome ima malo konkretnih zapisa. A mnogi stanovnici odlazili su u Slavoniju, te brojne europske zemlje  gdje su radili kao šumski radnici. Kućne pismohrane, stari kovčezi i škrinje, sigurno u ovom naselju i starim kućama, negdje na tavanu, sakrivaju u sebi pravo malo bogatstvo starih fotografija i dokumenata, za sada nedostupno i nepristupačno, što predstavlja veliku štetu. Jer ako se svojoj povijesti i nastanku naselja ne posveti dovoljna briga bar sada kada je još vrijeme za to, pitanje je što će se desiti za desetak i više godina. Kuće će opustjeti i propasti, krovišta će biti sve derutnija a  oborine će uništiti sve oni što je na tavanima ostalo. A upitno je neće li možda sve to blago, daleko od javnosti, jednom završiti na lomači i time biti zauvijek uništeno.