PLEŠCE, 05. travnja 2007. godine                         

  USKRSNI OBIČAJI U PLEŠKOM KRAJU

Običaji naroda znak su njegove kulture i identiteta. Spadaju u riznicu vrijednosti koje dana želimo spasiti od zaborava i sačuvati za pokoljenja koja dolaze. Smisao je to i ovog priloga, da se spase neki od običaja ovog kraja, što ne znači da netko drugi ne bi imao još što dodati. Odnosi se prvenstveno na vjerske običaje koji otkrivaju dušu našeg čovjeka, a nastao je temeljem zapisa svećenika Marijana Kovača rodom iz Plešci, koji je više desetljeća živio i radio u Njemačkoj, ali nikada nije zaboravio rodni kraj. Mnogo je pažnje posvetio istraživanju povijesti i običaja rodnog kraja, a iz njegovog bogatog opusa odabrali smo tek dio.
U preduskrsnom običajniku (folkloru) valja izdvojiti nedjelju blagoslova grančica, Cvjetnicu. Naše grančice sastojale su se od bršljana, zimzeleni razne boje, upravo procvijetalog žutog drena i grančica vrbe koje smo zvali cica mace, možda grančica johe ako je pustila cvijet u vidu macica i drugog sličnog zelenila i cvijeća: šafrani i jedan cvijet kojeg smo mi po domaće zvali “felujka”. Grančice za blagoslov slagale su se u tzv. “pušl’čk. U obredima pod misom s mnogo tamjana, tako da bi poneki padali u nesvijest, grančice su najsvečanije blagoslivljane. ništa se od posvećenog nije smjelo bacati. Zelenilo se podalo blagu u staji da ne propadne, a čvrsti, drvcasti dijelovi od blagoslovljenih grančica ostavljali su se u potkrovlju za eventualno “rastjerivanje zlih vremena ili nevremena”. Naime, u narodu je postojalo uvjerenje, a ono traje sve do današnjih dana, da dimovi za vrijeme oluja i proloma oblaka kada se zapale grančice, rastjeraju svako zlo u prirodi i vraćaju lijepo sunčano vrijeme. Činilo se to onda još uz pobožno pripaljivanje svijeća i svetu zvonjavu sa tornja župne crkve.
Nastup velikog tjedna značio je početak čišćenja, uređivanja i spremanja za blagdan Uskrsa i to ne samo na duhovnom već i tjelesnom planu. Uvelike se sve dotjerivalo u kući ali i izvan nje, po okućnici, vrtovima. Sve je moralo sjati kao “špigla”, da se Uskrs što dostojnije i svetije dočeka. Svi u kući prolazili bi kroz sakrament pomirenja (ispovijedi). Nitko nije smio uzimati od posvećenog jela, naročito od hostija priređenih za svako domaćinstvo, po uzoru na gozbu Isusovu s učenicima na Posljednjoj večeri. Te su se hostije velikog formata na vrijeme trebale nabaviti kod mežnarice Marice, koja ih je pred Uskrs pripremala za cijelo selo. Taj običaj blagovanja od hostijskog krušca nigdje u svijetu inače ne vidjeh za svečanim uskrsnim stolom. S tim hostijskim (beskvasnim) kruhom moralo bi otpočeti uskrsno blagovanje, prije svih ostalih jela: kuhane šunke, mladog luka, jaja.
U dane pred Uskrs njegovao se običaj bojenja jaja. Bojila su se u lugu (jedna vrsta lužine od pepela). Tada još nije bilo drugih pomagala i naljepnica, nego su jaja naprosto ostajala u određenoj boji koja se željela: smeđasta, žuta i sl. S tim u vezi provodio se običaj tucanja posvećenih jaja, jer su djeca uvijek voljela provjeravati čvrstinu olupine. Onaj tko je pri tome izgubio ostao je bez jaja, a time se razvijao natjecateljski duh.
Kroz ta tri najsvetija dana za kršćanina, niti motika niti plug nisu smjeli ometati zemlju, koja je morala mirovati kao vjernički spomen na ona tri dana dok je presveto Isusovo tijela bilo predano zemlji. S misom Večer Gospodnje na Veliki četvrtak, pa do mise Bdijenja na Veliku subotu kasno u noć, ili čak do svitanja na samo Uskrsno jutro sva bi zvona morala zamuknuti, da se označi dubina žalosti za
stradalim i u grob položenim Spasiteljem. Za to vrijeme, da vjernici ipak ne bi ostali prikraćeni od javnog pozivanja u crkvu na obrede, s župskog vitkog i visokog tornja, oglašavala se specijalna sprava ili naprava na način “škrebetanja” što smo mi zvali “reglanje” a zasnivalo se na bazi klepetanja. Takav način oglašavanja sa zvonika kroz te najsvetije dane također nigdje u svijetu ne čuh.
Glavni bi se oltar iza obreda Velikog četvrtka raskopao a Presveto Trojstvo prenijelo bi se na pokrajnji oltar Gospe Lurdske, gdje bi se tijekom Velikog petka obavljalo klanjanje i vjernički poklon stradalom Isusu. Pobožnost raspetome Isusu i Isusu u grobu, tu podno oltara Majke Božje kulminiralo bi uvijek poslije podne u 15 sati, kada bi se oglasilo “škrebetanje” s tornja. Narod se tada masovno našao u crkvi, molila se krunica, muka Isusova naviještala se s oltara, osjećaj tuge i najdublje žalosti nad gubitkom Gospodinovim najdublje je prožimao srcaa novčić se odlagao za Svetu zemlju.
Na Veliku subotu bilo je škropljenje blagoslovljenom vodicom kuće, okućnice i svega što se na gruntu ili u gazdinstvu nalazilo. U uskršnjoj noći ili u predvečerje odjekivali su  cijelom dolinom zvuci crkvenih zvona, što je u dušama vjernika stvaralo posebno ozračje unutarnjeg uzbuđenja, na što nitko nije bio ravnodušan. Za sumraka naložila bi se pred crkvom uskrsna vatra nakon čega je slijedio blagoslov ognja, a vjernici posebice djeca su zatim vatru odnijeli svojim kućama. Priprave za to trajale su danima pred blagoslov, kada se u šumi tražilo “gube” divlje izrasline koje su se zatim kod kuće sušile, kako bi se kasnije mogle pripaliti  na vatri i dok su tinjale nosile su se kućama. Pri tome se po zraku mahalo kako bi se ona što bolje i jače razbuktala. U domaćinstvima su se zatim na toj blagosljivanoj vatri pripremala svečana uskrsna jela. Posebna je pažnja posvećivana blagoslovu vode, koja se u crkvu i zatim  kućama nosila u bocama a potom služila za razne namjene:: kod smrti, uoči najsvetijih dana, za nevremena i slično.
Vrhunac Uskrsa doživljavao se na sam uskrsni dan - nedjelju Uskrsnuća. Govorili su da se tada, u svitanje, vile dolaze umivati na bistri kao kristal vodotok rječice Čabranke i da ih tek najsretniji ranoranioci zateći ili vidjeti mogu, prije no što se rosa digne s polja i da one sreću donose. Zanimljivo  da je vjerovanje u vile kod nas bilo jako prisutno i u puku uvriježeno. Od svitanja kao da se krajem šapatom pronosila jedna jedina vijest: Isus je uskrsnuo! Obred blagoslivljanja uskrsnih jela, već rano izjutra oko 8 sati, još je više naglašavao ideju vjere: Gospodin nam uskrsnu od mrtvih i sada nam  tajnovito daje  kruh da ga jedemo. Posvećena jela kod obiteljskog stola naznačuju stvarnost Vazmena Jaganjca. Tog jutra svi članovi obitelji pričekali bi, dok stigne košara s blagoslovljenim jelima iz crkve. Nitko se prije nije mrsio, pa makar morali čekati i da se dođe od podnevne svete mise. Uzdržavanje sve do ručka spadalo je u korizmeni post i nitko od toga bježao nije. U košari netom blagoslovljenih uskrsnih jela bio je komad najbolje šunke, kobasice, nekoliko svežnjeva mladog zelenog luka, domaći hren, svježe obojena uskrsna jaja, a u okolnim sredinama tu je još bio komad slanine, mali svježe pečeni kruh ali i specijalitet “budl”. Na početku ručka, prije obavezne kokošje juhe, ukućani su kušali hostije, a tu je bio i obavezni “kuglaf” te pokoji drugi kolač, ovisno o materijalnim mogućnostima pojedinih obitelji. Djeci u nekima od njih, onim siromašnijim,  to je bila jedinstvena prilika da ne samo vide nego i probaju neka od navedenih jela ili kolače.
Tako je otprilike izgledao uskrsni i preduskrsni običajnik u Pleškom kraju prema zapisu Marijana Kovača. Naravno da se vrijeme promijenilo, da danas ima nekih drugih specifičnosti i možda drugih jela. Prisjećanje na prošlost i stare običaje oplemenjuje sadašnjost i spašava dio naše baštine od zaborava.

                                                                           Željko Malnar