OBRTNI ZAKON OD 05. XI 1931. GODINE
PREZID– U današnje vrijeme sve se češće susrećemo s prodajom robe i radnjama bez stalnog poslovnog sjedišta. Ova djelatnost nije od danas, a to potvrđuje i izvadak o radnjama iz Obrtnog zakona od petog novembra 1931. godine, u dijelu koji se odnosi na ovakve radnje u koje svoju djelatnost obavljaju van lokala. Taj se termin odnosi na posao koji se može obavljati radom po ulicama i idući od mjesta do mjesta i od kuće do kuće. Ovim načinom rada ne mogu se istovremeno baviti lica koja imaju u smislu pojedinih zakonskih odredbi ovlašćenje ili dozvolu za obavljanje radnje. Mogu se obavljati samo na osnovi naročite dozvole»opšte uprave vlasti prvog stepena na čijem području se nalazi stalno boravište moliočevo. Dozvola za ove radnje može se dati samo državljanima Kraljevine Jugoslavije koji su vredni poverenja i pouzdani. Od ovog može činiti izuzetak samo Ministar trgovine i industrije».
Prema navedenom zakonu, « neće se smatrati radnjama u smislu ove glave ( Glava VII. Obrtnog zakona ili Zakona o radnjama) nuđenje na prodaju vlastitih poljoprivrednih i šumskih proizvoda (mleka, jaja, povrća, voća, svježeg cveća, meda, maslaca, kajmaka, domaćeg sira, živine, peradi, drva, ćumura) idući od mesta do mesta (od pristaništa do pristaništa) izravno od proizvođača ili njihovih opunomoćenika.» Zatim, «prodavanje peciva, soda vode, meniralne vode, leda i sličnih predmeta dnevne potrošnje od ovlašćenog imaoca radnje ili njegovih namještenika stalnim mušterijama raznošenjem od kuće do kuće». Dalje se navodi da se «trgovina robom po ulicama i idući od mesta do mesta i od kuće do kuće dozvoljava proizvođačima proizvoda domaće kućne radinosti, invalidima i drugim licima nesposobnim za drugi rad kao i stanovnicima izvesnih siromašnih krajeva. Dozvola za ovakav rad daće se samo za izvesnu robu, a naročito za sve proizvode domaće kućne radinosti. Imalac dozvole može kod izvršenja ovog rada da ima samo onoliku količinu robe, koliko je u stanju da nosi. Od ovog mogu se pravilnikom Ministra trgovine i industrije predvideti izuzeci za naročito glomaznu robu. «
Obavljanje zanata po ulicama i idući od mjesta do mjesta, od kuće do kuće, dozvoljavati će se samo za izvjesne zanate, koji se po svojoj prirodi ili dosadašnjem običaju obavljaju bez stalne radnje a spisak istih kao i način njihova rada utvrditi će posebnim pravilnikom Ministar trgovine i industrije. Dalje se navodi da se neće davati dozvola osobama mlađim od 25 godina, zatim onima koji boluju od kakve zarazne bolesti, koja su pod zaštitnim nadzorom ili su osuđena, te odana pijančevanju, prosjačenju, bludničenju i skitnji. U pograničnim i drugim krajevima kao i pojedinim gradovima i mjestima može Ministar trgovine i industrije sporazumno s Ministrom unutrašnjih poslova i Ministrom financija pravilnikom ovakav rad ograničiti ili potpuno zabraniti. Kada se pojavi neka zarazna bolest «može nadležna opšta upravna oblast prvog stepena u slučaju nužde, a u interesu javne bezbednosti» odrediti privremenu zabranu za obavljanje ovakvog rada u pojedinim mjestima i krajevima», a ova se zabrana mora naknadno dostaviti banu na odobrenje. Prodaja predmeta koji služe za ljudsku ishranu (jela i bezalkoholna pića) podložna je «naročitom nadzoru opštih upravnih i sanitetskih vlasti koje mogu da prodaju ovakovih predmeta ograniče ili sasvim zabrane iz javnih ili zdravstvenih razloga».
Posebno je taksativno navedeno koja je roba isključena iz trgovanja bez stalnog poslovnog mjesta, a to je bila prvenstveno roba koja je predmet državnih monopola, zatim državne i ostale vrijednosnice i srećke lutrije, roba nabavljena u inozemstvu, stare stvari i otpaci svake vrste; lijekovi i sanitetski materijal, otrovi i supstance koje sadrže otrov, alkoholna pića, mineralna i ostala lako upaljiva ulja i alkohol za gorenje, zlato, srebro i roba od platine, džepni satovi, staro zlato i srebro, bižuterija, optički instrumenti, karte za igranje, oružje i municija, te zabranjene knjige, brošure i knjige koje izlaze u nastavcima.
Dio odrednica posvećen je izgledu i sadržaju dozvole za obavljanje radnje u smislu navedenog zakona. Dozvola je u obliku knjižice, sadržava osobne podatke imaoca radnje i točno naznačenu robu kojom se može trgovati, kao i propise Zakona i određenih pravilnika ukoliko su isti potrebni imaocu za upravljane. Imaoc dozvole dužan je da ju uvijek nosi sa sobom i pokaže na zahtjev organa vlasti i ne smije je dati drugome na upotrebu. Izdaje se na vrijeme od godinu dana i može se po potrebi produžavati ali samo od strane «one opšte upravne vlasti koja ju je izdala i to po ponovnoj oceni svih zakonskih uslova». Dozvola se može u svako vrijeme oduzeti, ako nastupi neka okolnost radi koje se prema odrednicama Zakona ne bi mogla izdati.
Zakonodavac se pobrinuo navesti i određene kazne za one koji krše propisana pravila odnosno odrednice Zakona. Predviđene su novčane kazne 0d 25 do 100.000 dinara, kazna zatvora do tri mjeseca, oduzimanje odnosno zapljena stvari ili kaucije, oduzimanje prava držanja učenika (šegrta) za određeno vrijeme ili za uvijek, oduzimanje prava na obavljanje radnje do godinu dana ili za uvijek.
U Gorskom je kotaru bila dosta razvijena ovakva vrsta trgovine i obrtništva, brojni su pojedinci obilazili mjesta i nudili robu ili usluge. Različito su se nazivali, negdje su to bili putujući trgovci, drugdje pokućarci a za sve je bilo zajedničko da su svojim radom nastojali osigurati egzistenciju obitelji. Nije im bilo teško biti na putu mjesec i više dana, a cijeli put uglavnom su prolazili pješice. U našem kraju od davnine žene su na koševima i leđima nosile robu na plac u Rijeku, a narijetko se znalo desiti da se žene iz doline Čabranke pojave na sajmovima i svetkovinama u gornjem dijelu čabarskog kraja s svježim voćem (trešnje). Na žalost u tome ima malo zapisa i dokumenata, tek stižu dojave da se ovom pitanju više pažnje počelo posvećivati u Brod Moravicama, te će možda uskoro biti o tim starim djelatnostima i putujućim zanatima biti znano daleko više nego do sada.
Željko Malnar |
