KAKO SU PAVERI DOŠLI U GORSKI KOTAR

         Zahvaljujući poznanstvu s brojnim osobama diljem Gorskog kotara pa i šire, prikupio sam zavidnu dokumentaciju o osobama i događajima vezanim uz prošlost našeg kraja pa i cijelog Gorskog kotara. Među njima posebno mjesto pripada mom nekadašnjem kolegi, novinaru i zaljubljeniku u prošlost Skrada Marijanu Paveru, kojem posvećujem ovaj prilog. Neka to bude prisjećanje na njega i njegov rad ali i ustrajnost koja ga je krasila. Da je danas živ sigurno je da bi bio među najvjernijim suradnicima naše web stranice.
Nakon odbijanja dugogodišnjih turskih provala, Zrinski su, da bi oživjeli svoje posjede u Gorskom kotaru, pokrenuli rudnike i livnice željeza, stali dovoditi u Čabar od 1651. godine rudare iz Kranjske, posebice okolice Idrije, zatim iz Tirola, Koruške i Bavarske. Osobito mnogo dolazi ih 1655. godine iz Eisenerza u Austriji. Među tim pridošlicama bili su i Paveri. Pisali su ih Pauur, Pauor, Pauer, kako je već koji pisar ili pop čuo i znao ispisati to sasko  prezime Bauer. Prvi pisani tragovi tog prezimena pojavljuju se  prema Buriću i njegovoj “Povijesnoj antroponimiji” ovako: Petrus Pauur godine 1670. u Turnima, Andreas Pauor godine 1670. u “Zgradu” te Martinus Paur (njem. riječ paor nastala od “bauer”= seljak) godine 1673. u Čabru. Potomci saskih rudara, Paveri, generacijama su stupali u brakove s goranskim svijetom - Štimcima i Liscima, koji su u Gorskom kotaru našli utočište bježeći iz Like pred Turcima), pa s Klobučarima starosjediocima Gorskog kotara koji su pred turskom opasnošću izbjegli preko Kupe, a na poziv Zrinskih opet su se vratili u stari kraj. Tako su se Paveri posve asimilirali, pohrvatili.
Postavlja se pitanje što je Sase navelo do dođu u Gorski kotar. Agenti Zrinskih sigurno je da su im obećali razne povlastice. Ali ni Sasi nisu bili naivni da ne bi znali kuda idu - na tursku granicu, opustošenu i još uvijek izloženu turskim provalama. I dvadesetak godina nakon dolaska Sasa u Čabar Turci će imati snage (1683.g.) da opsjedaju Beč. U Europi je 1648. godine okončan tridesetogodišnji rat, strahoviti iscrpljujući sukob između protestanata i katolika. U tom ratu Njemačka je izgubila polovicu stanovništva. U ruševinama su ležali nekada bogati krajevi Austrije, Češke, Poljske, Švedske. Mnogima od preživjelih nije preostalo ništa drugo nego da napuste svoj zavičaj i pokušaju sreću naći u krajevima gdje rat nije ostavio toliku pustoš i bijedu.
Zrinski su rudnik u Čabru davali u zakup do 16411. godine i po ugovoru dobivali samo dio istaljenog željeza. Sami su ga eksploatirali oko 20 godina, od 1651.-1970. godine. Tu se kopala, talila i prerađivala željezna rudača. Rudnik je bio dobro opremljen. Imao je gotovo sve potrebne tehničke uređaje. Dobivalo se sirovo željezo, poluobrađeni proizvodi i gotovi proizvodi kao npr. čavli i druga metalna galanterija. U rudniku je bilo zaposleno oko 200 radnika, što je za tadašnje prilike bila velika koncentracija radne snage. Jedan od tada najvećih rudnika u Europe, rudnik žive u Idriji brojio je samo 80 radnika više nego ovaj u Čabru. Talionicu (visoku peć) Zrinski su podigli u Čabru 1651. godine. Tu su sagradili dvorac, a za činovnike  dvokatnu zgradu dok su majstori bili smješteni u dvije manje kuće a radnici u nekoliko preostalih. Sama tvornica (manufaktura) imala je 7 zgrada u kojima se talilo željezo i izrađivala željezna roba. Upravitelj imanja bio je Josip Benak. Godine 1665. Čabar proizvodi mužare, šipke, potkove, čavle i ključeve te kuhinjsku opremu (tronožac za ognjište, žarače i drugo). Nije teško zaključiti zašto je Čabar bio zanimljiv najmoćnijim velikanima Hrvatske. Tko izrađuje čavle može sjekire, vrške koplja i strelica a nije dalek put ni od mužara do topova i topovskih kugli. Prema detaljnijem pregledu, u Čabru je 1673. godine bio zaposlen 121 radnik, uz 8 kovača i topioničarskih majstora. Čabarskom kurijom upravlja posebni oficijal, uz nadglednika željezare, pisara, špana, slugu u željezari, 2 stražara, mlinara, volara. Rudniku služi još 70 kmetskih kuća u Čabru i Gerovu. One su svakog tjedna bile dužne dati po 2 ručna radnika (drvosječu, ugljenara, prijevoznika). Ti su kmetovi još imali obvezu da vlastelinstvu daju određenu količinu u novcu, žitaricama (pšenici, raži, zobi) i jarićima. Proći će još dobrih stotinu godina dok u Gorski kotar ne bude stigao krumpir, kasnije glavna hrana Gorana. U doba manufakture, krumpir još nije iz Amerike stigao dalje od Španjolske. U naše će ga krajeve hrvatski krajišnici , koji su ga upoznali kao ratni zarobljenici u Pruskoj, kada je tamo Austrija vodila rat za nasljedstvo (1756.-1763.g.) kasnije donijeti.
Kao i svi seljaci u Gorskom kotaru onog doba, kmetovi vezani uz rudnik u Čabru, živjeli su u obiteljskim zadrugama. Kuće su im bile brvnare sa zemljanim podom. U toj je hiši jedna prostorija, u kojoj svi borave dan i noć. Hiša ima ognjište i komoricu. Glavna im je hrana kupus, repa i ječam. Osim goveda i konja, svinja i ovaca, držali su još i golubove, a sladili su se medom iz pčelinjaka. Lov je kmetovima bio zabranjen, osim hvatanja puhova. Samo je vlastelinstvo Brod na Kupi ostvarivalo godišnje od lova i ribolova oko 1000 libara prihoda. Godišnji prihod što su ga Zrinski dobivali iz rudnika u Čabru iznosio je blizu 9000 forinti. Najveće im je prihode donosio rudnik srebra Gvozdansko (30.000 forinti) i luka u Bakru (30.000 forinti). Godine 1671. ukupan prihod čabarskog rudnika iznosio je 138.555 libri. Komorski su službenici za prodaju željeza i prerađevina od željeza primili 113.128 libri. Čisti prihod iz rudnika iznosio je 47.167 libri (blizu 9000 forinti). Važnu stavku u ukupnom prihodu činila je dobit od prodaje hrane čabarskim radnicima. Udaljen od rodnih područja, prepušten jedino karavanskom prijevozu, Čabar praktički nije mogao a da svoju opskrbu ne prepusti vlastelinstvu. Za potrebe rudnika u Čabru kupljeno je 1671. godine 2820 stari pšenice, 1548 stari prosa, 384 barila vina itd. ( 1 star je 2 vagan odnosno 61,5 litara). Komorski službenici prodali su žitarica i vina za 37.316 libri. Te je godine prodano čabarskim radnicima namirnica za 60.341 libri uz čistu zaradu od 21. 255 libri ili oko 4000 forinti. Prodaja željezne robe te namirnica rudarima i željezarima davala je na bivšim vinodolskim posjedima Zrinskih 1671. godine oko 45 posto prihoda od ukupne trgovine. A 1670/72. godine prodaja željeza donijela je čak 58 posto prihoda na posjedima u Vinodolu. Dakle, željezo je postalo glavni artikl trgovine u Bakru, izvoznoj luci Zrinskih. Drugom polovicom XVII. stoljeća u Vinodol se iz unutrašnjosti uvozi pšenica, proso, vino i stoka.
Dvije godine nakon smaknuća Zrinskih i Frankopana u Bečkom Novom Mestu, komesari carske komore popisuju u čabru 26. lipnja 1673. godine dugove i obveze svih radnika - među kojima je bio i naprijed spomenuti Martin Paur uz čije je ime navedeno slijedeće:” Uz marljivo istraživanje srebrne rude, ipak nije na poslu imao ništa manji uspjeh, pa je tako zbrojeno i isplaćeno 407 libri i 10 soldina.” Drugim riječima, vještina traganja za ležištima rude bila je vrlo cijenjena, (znanstveno je opisana u djelu Georga Bauera - Agricole “De re matelica”,(Basel 1556.)  i donijela je iskusnom Sasu Martinu Pauru lijep prihod od 75 rajnskih forinti. U to vrijeme jedna rajnska forinta vrijedila je 5,35 libri a 1 libar 20 soldina. Kokoš se mogla kupiti za 8 soldina a govedo za 10 forinti. Isplatna lista, u kojoj je zabilježen Martinus Paur predak gospodina Marijana Pavera, najstariji je zapis prezimena Paver u povijesnim ispravama.
Nakon pogibije Zrinskih i Frankopana počela je propadati i njihova metalurgija u Čabru. Carska komora dodjeljivala ju je u feud ili zakup kojekakvim bjelosvjetskim avanturistima, zbog čijih su zuluma čak i pitomi Gorani morali dizati bunu. Poseban udara zadala je Čabru prirodna stihija, bolje rečeno nepoštivanje ekoloških prirodnih zakonitosti. Drveni ugljen za talionicu u Čabru, dobivao se naime sječom bukovih stabala u okolici Čabra i Broda na Kupi. Šuma se sjekla od reda pa su se nekada mirni šumski potoci - bujice na tako stvorenoj goleti pretvorili u opasne bujice. Potok Tršćanka, prozvan Paklenski jarak, tako je poplavio Čabar 1711. godine da talionica nije radila punih 8 godina. Tvornica u Čabru biti će napuštena 1785. godine. U tome je imala udjela konkurencija M. Zoisa, vlasnika željezara u Kranjskoj i Koruškoj.
A  stotinu godina prije, Andreas Pauer, jedan od predaka Marijana Pavera, bio je među onom osmoricom kmetova brodskog vlastelinstva, kojima je dodijeljena zemlja visoko iznad Kupe, u šumi “Jelovac”, staništu medvjeda, vuka i risa, s nakanom da je iskrče i stvore novo naselje. Vlastelinstvo je tako postupalo s podložnicima, koji su iskustvom, smjelošću i snagom jamčili da će taj pionirki posao s uspjehom obaviti.  Uz prirodne nedaće ti su se naseljenici morali boriti i s drugim opasnostima. O jednoj od njih govori naredba komorskog administratora Pavešića koji 1673. godine naređuje da se put kroz Gorski kotar osigura s 20 stražara jer “zbog razboja i velikog straha tolvajskog siromahi ljudi i teršci ne smeju semo sigurno prohajati i hoditi na one strane Primorsske, kako su pervo hodili i prohodili”.
Inače, u starim zapisima Skrad se prvi puta spominje 1670. godine. 

  
Željko Malnar