TRŠĆE, 23. srpnja 2008. godine – Ove godine Pčelarsko društvo grada Čabra obilježava vrijednu obljetnicu, dvadeset i pet godina kontinuiranog djelovanja, a ona će biti obilježena prigodnim manifestacijama tijekom mjeseca rujna. O pčelaranju u Gorskom kotaru postoje brojni zapisi u starim knjigama, a jedan od njih je i onaj autora S. Modrijana objavljen u nepoznatom glasilu 1940. godine. U njemu je zapisano:
« I ako je Gorski Kotar toliko različit po položaju i rastlinstvu, ipak on ima gotovo svuda preduvjete za gajenje pčela. Dakako da su ti uvjeti negdje više, negdje manje povoljni. A i sam turizam, koji se sve više razvija, naročito upućuje na pčelarstvo. Svakako moramo imati u vidu, da za pčelarstvo nije potrebno biti posjednikom naročitog gospodarstva, da ne treba velikih novčanih uloga, ali treba razumijevanja i dobre volje, da se makar malim ulogom postigne dobit veća, negoli u kojoj drugoj grani gospodarstva. U Sušici kraj Delnica motrio sam ovog ljeta košnicu, koja je dala ne manje od 80 kg meda, a sama je bila mala. Bila je tu čitava kolonija košnica naših naprednih pčelara – željezničara, svega 103 košnice. I dok su mnoge od njih dale po 20 do 30 kg meda, ova je dala osamdeset kg. Evo koliki je dar prirode tu iscrpljen, a koliko je ostao neiskorišten samo zato, jer nije bilo pčelara. Ovi su vrijedni željezničari za čas rasprodali med u samom Gorskom Kotaru. Poznato je, da je med iz Kupjaka prodavan u Zagrebu po 18 Din na jagmu zbog osobite kvalitete. I lukovdolski je med vanredan. Pčelari Juro Šneler i Antun Pavlić imaju med, koji se može mjeriti s medom iz ostalih hrvatskih krajeva. A to zato jer med dobiva stanovita svojstva po bilju, kojega poput nektara izlučuje u cvijeću, ali je poznato, da na sok bilja upliva i tlo, po čemu i med dobiva stanovite osobine. Ista je pojava i kod voćarstva i vinogradarstva. Lukovdolac je prodavao grožđe u Brod Moravicama zajedno s našim Primorkama, dopremivši svojim kolima veću količinu i prodavši ga uz istu cijenu daleko prije njih. 
Takove osobine imade i med pojedinih krajeva. A med Gorskog Kotara imade bezuvjetnu prednost. Valja se samo prihvatiti posla. Da, ali kako? Ne znači ni to – htjeti, pa odmah i imati. Treba znati, treba umjeti. Kod toga je sreća u tom, što nije tako težak posao, niti treba mnogo novaca, kao npr. kod marvogojstva. Uvjet je doduše da treba poznavati život i narav pčele i zakone po kojima one obavljaju svoj posao. Ide to onda! A može se pčelariti priličnim uspjehom i bez naročitog prethodnog poznavanja pčelinjeg života, jer se to dade i postepeno naučiti. Ta danas imademo pletara s otvorom na vrhu, na koji se nastavi medište, kad je izgrađeno saće i ona može bez truda donijeti i 20 kg meda. A našeg čovjeka treba samo uputiti u veličinu i sastav okvira i okvira i stijena košnice, i on će se kasnije sam sve napraviti. Dakako da ga treba upozoriti na najveću točnost pčele, koja u gradnji ne poznaje konjski nokat, a ne bude li pazio, osvetit će mu se pčela nemilo. Osvetiti, ali ga i naučiti točnosti. Naš se čovjek toga ne boji.
Kako je prostor našeg glasila malen, ne može se sve to donijeti u njemu. Ali je u Zagrebu, Palmotićeva ulica 11. Centralno pčelarsko društvo i Centralna pčelarska zadruga. Tu će svaki dobiti potrebne savjete. Još je bolje, ako se slože ljudi dobre volje jednog sela ili općine, pa zažele izaslanika zadruge ili društva. Ono će im ga drage volje poslati. Dakako da se ne može izaslanik slati tek za pojedinca. Sada, dok traje zima, prije se i lakše dođe, jer će kasnije biti poziva sa svih strana, i uz najbolju volju ne će se moći svakamo dospjeti. Napokon, zimi treba da si svaki gospodar složi osnovu, plan za rad u proljeće i ljeti, a ne kad treba na rad da planira što bi i kako bi. Od prirode je divna prilika, ljudi imaju za ovaj posao sposobnosti, imaju drva za izradbu na izbor ne samo za se nego i za drugoga. Zašto dakle da se čeka? Na posao !»
Vidljivo je da su prije pedesetak godina ljudi razmišljali o mogućnostima iskorištavanja prirodnih potencijala, ali i dodatne zarade, mnogi su prepoznavali bogatstvo Gorskog Kotara i nastojali usmjeravati njegove stanovnike u konkretnim pravcima. Već se tada razmišljalo o povezivanju turizma i pčelarstva, a ta razmišljanja potrajala su sve do današnjih dana. Vrijedno je prikupljati ovakve zapise jer oni govore o nekadašnjim vremenima, i problemima s kojima su se mnogi suočavali.

                                                                  Željko Malnar