PJESNIŠTVO NA ČABARSKOM PROSTORU

          ČABAR - Listajući knjigu Antuna Burića “Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj 1438.-1975. godine - Goranska prezimena kroz povijest” u uvodnom dijelu vezanom uz poetičnost kajkavskog narječja uz ilustriranje teksta konkretnim primjerima, naišao sam na pjesmu na domaćem, čabarskom govornom obliku, koja je po mišljenju autora posebno interesantna jer izražava patnje i stradanja čabarskog naroda za vrijeme II. svjetskog rata. Pjesmu je bez naslova spjevao Č.J., dosta je teška za čitanje, a o njezinom su autoru za sada nepotvrđene informacije i različita tumačenja. O njezinoj kvaliteti prosudite sami:

Prješua je zima. Ž no tud merzle dnive.          Došla je zima.Sa njom i hladni dani.
Debile snejg se stapio ves je zdej.                   Debeli snijeg sav se istopio.
Pa uaknah majža v’ hišo več na priža              Ptičice u kuću više ne gledaju
Vesiu cinka, g’ vejcah jest je dast.                  Veselo pjevaju a hrane je dosta.

Ta tiha zima šua je ko ta druge                        Tiha zima otišla je poput drugih
Peršu je maj, pasuod je cvjetla dast,                 Došao je svibanj i posvuda je cvijeće.
Stiskale smo s hrano koker vse ta druge,         Štedjeli smo hranu poput drugih
A zdej pa zglida, da bu vsak dan past.             A sada izgleda da će svaki dan biti post

Presce ne cvilejo v’ štalcah tak ku uane          Svinje ne cvile u staji kao lani
Za kreh se navej kak je beiu al čern                Za kruh se ne zna da li je bijeli ili crn.
Ceu svejt več zglida koker de se mame          Cijeli svijet izgleda pomalo ludo
Na put ževlejna vrag je pasjou tern.                Na životni put vrag je zasjao trnje.

Matere svaje nasmejmo reč “mate”                Svojoj majci ne smijemo reći “mama”
Brata, uočita, prpaznat tud ne več                   Brata, oca, također ne prepoznati,
Svejt vklinjen pregajnana ko najhuje tate       Narod se  progoni kao najveći lopovi
Ževlejna v’ mire nekrej nej oh več.                Mirnog života nigdje više nema.

Hiše se paljo. Narod gbija mantra                  Kuće se pale. Narod ubija umor,
Pregajna, gajžla uačen koker pes.                   Progoni, stalno gladan kao pas.
A moučat treba, vse tiho paterpet                   Šutjeti treba, sve tiho trpjeti
Še fala za zua vsa oh treba reč.                       Još hvala za sva zla treba reći.

        
Prema Buriću ovu je pjesmicu od dvadeset redaka, a tako je navedeno u kraćoj opasci uz tekst, prema izjavi starijeg Čabranca Franje Ožbolta, napisao nekadašnji žitelj Čabra Jure Križ rodom iz zaselka Loknari. Naime, ispod pjesme su bili inicijali Č.J. koji su protumačeni kao Č = Čabar odnosno J= Jure. Zainteresiran navedenom pjesmom te potaknut željom da pokušam dodatno istražiti pitanje autora i pronađem neke nove podatke, prolistao sam nekoliko knjiga u svojoj biblioteci koja obrađuju  razdoblje. u kojem je pjesma nastala, a dotatno sam istražio i Burićevu knjigu posebice u dijelu  koje se odnosi na pojavne oblike prezimena. A kontaktirao sam i pojedine osobe i došao do slijedećih spoznaja.
Budući da je navedena Burićeva knjiga mnogima u našem kraju dostupna, smatram za potrebnim napomenuti da se na stranici 111. iste spominje kod Josip Čop s nadimkom “puh” i to 1942. godine, dakle nekako u vrijeme nastanka navedene pjesme i to na Sokolanskoj stijeni gdje je bio smješten Logor 105. I u knjizi “Čabarski kraj u NOB i revolucionarnom pokretu” našao sam spominjanje navedene osobe, a u dijelu preslike određenih dokumenata pronašao sam zapis o pjesmama koje je Josip Čop Puh pisao u navedenom logoru. Tragajući dalje po našem terenu, razgovarajući s mještanima pojedinih naselja, došao sam i do Smrečja gdje sam našao rodbinu imenovanog a njegov brat potvrdio mi je da je Josip od rane mladosti volio pisati pjesme. Rođen je 10. listopada1926. godine u Smrečju a poginuo je 22. lipnja 1944. godine kod Benkovca nedaleko Fužina kao borac II. Primorsko goranskog odreda. Po mom osobnom mišljenju , a temeljem navedenih podataka, realnije je smatrati Josipa Čopa Puha  ( Č=Čop i J=Josip) autorom navedene pjesme a ne J (urja) Križa iz Č(abra). Upitno je za obje osobe stupanj njihove pismenosti, ali i u svijetlu toga, mogućnost njihova poetskog izričaja. Dok se za Josipa Čopa zna temeljem izjave rodbine da je pisao pjesme, na žalost za Jurja Križa takvih podataka nema. Sve to ne bi smjelo imati većeg utjecaja na činjenicu da je ipak tijekom 1942. godine bilo vremena da se napiše i kraća pjesma te da se njome izraze osjećaji određenog trenutka.
U pojedinim razdobljima povijesti, u čabarskom se kraju spominju osobe koje su pisale pjesme ili romane, a rođene su u našem kraju. Pored Josipa Čopa iz Smrečja u obližnjem Gerovu nešto ranije rođen je Vjekoslav Čop poznati omladinski književnik koji je veći dio života proveo u Karlovcu. O njemu je bilo već govora u našim prethodnim napisima. Osim njih dvoje vrijedni spomena su još pok. Franjo Poje iz Crnih Lazi koji je djelovao u Zagrebu i prof. Ivan Žagar iz Crnih Lazi koji se pjesništvom bavio više kao hobijem te  danas živući  Anka Žagar iz Zamosta, prof. Zlatko Pochobradsky iz Gerova, Desanka Šoštarić gerovska nevjesta, Damjan Malnar i Božica Lipovac iz Prezida, Vazma Malnar, Marija Starčević i Marjanka Klepac iz Tršća, Marija Vesel iz Crnih Lazi, Matilda Mesić iz Sela, Levin Lautar iz Frbežari, Regina Jašarević iz  Kozjeg Vrha te Josipa Klepac iz Čabra.

         Prof. Zlatko Pochobradsky je u predgovoru  knjige “Kap damače reči” spomenuo “naše pretke koji su duboko u sebi nosili sve ove lijepe i prisne riječi. Mi smo ih tijekom stoljeća nasljeđivali, hranili u srcu i opet prenosili. I one su se, kao i mi, mijenjale, ali su ostajale uvijek s nama , kao naše, domače riječi. I svaka riječ kazana po domaće, uvijek je ljepše zvonila. Ali jedno ipak nismo činili ili smo činili vrlo malo: nismo je zapisivali, zapisa naše riječi ima vrlo malo.” Po njemu, pred nama ostaje jedna velika tajna, tko je prvi zapisao našu, domaću riječ? Mnoge su naše bake i djedovi izmišljali svoje “prpuvtke” (priče) i pričali ih djeci i ukućanima dugo u zimske noći. Nizale su se tako priče o “cuprnicah, šlatreh, mračnikeme, vilkemu Petre Klepce al’ pa Tjemince, Gere…Bile su to mnoge originalne priče i poneka pjesma na domaćem  govoru, tim su prisnim govorom razbijali noćnu tminu i stvarali čudesni svijet mašte i stvarnosti. Od toga je malo ostalo do današnjih dana, jer na žalost nitko se nije sjetio ili nije imao vremena da to bogatstvo zapiše i na taj način sačuva od zaborava.
Prof. Pochobradkom je prve zapisane pjesme na našem domaćem dijalektu pokazao dr. Josip Lisac s Filozofskog fakulteta u Zadru. Bile su to pjesme Franje Poje objavljene u listu “Gorski kotar”,  rođenom u srpnju 1909. godine a umrlom 23. svibnja 1981. godine. Njegov cjelokupni, za sada znani književni opus, sadržan je uglavnom u navedenom listu kojeg je godinama bio urednik. Svoje starinsko selo nosio je sobom, onakvo kakvo je bilo u djetinjstvu. Dragi predjeli i ljudi, kuće i drveće, stvari i uspomene, vrijednost života koji je nalazio u svom zavičaju, izranjaju iz njegovih pjesama kao prisna slika svijeta koji je tako silno želio sačuvati bar u sebi. Pisao je pjesme standardnim književnim jezikom i tršćanskom kajkavštinom koja do njega nije bila zapisana. Pretpostavlja se da je dio njegovih pjesama nestao u požaru tijekom II. svjetskog rata. Ilustracije radi navodimo njegovu pjesmu “Per debile huje” objavljenoj u listu “Gorski kotar” broj 2. izašlom u Zagrebu 16. siječnja 1939. godine.

Nej več skedna, nej kazuca                          Nema više sjenika, nema štaglja,
Nej uognišća- stare strehje….                      Nema ognjišta - starog krova…
Bua je sama, sama rejua:                              Bila je sama, sam siromah.
V veje stare tipke skrita                                U grane stare kruške sakrivena
Zes šindro pakrita                                         Pokrita šindrom
S hujaveh gredi zbita.                                   Od jelovih greda zbijena.

Bua je sama v Tatinske Drage                      Bila je sama u Tatinskoj Dragi
Pad veje stare tipke skrita.                            Pod granama stare kruške sakrivena.
Zgarejua je ta stara strejha,                           Izgorio  je taj stari krov,
A uastaua sama, sama pjejha.                       A ostala sama, sama čistina.

Deržina vsa je, vsa uodešua                         Obitelj  sva je, sva otišla,
Ko rakaua deca se rezešua.                           Kao rakova djeca se razišli.
Samu je uostaua ana stara rejua,                   Ostala je samo jedna stara sirotica,
Pa še dougu, dougu je testo plejho plejua     I još dugo dogo je tu čistinu uređivala.
A nigder, nigder se nej več na suajmo          A nikada, nikada više se na svom
uognišće uogrejua.                                         ognjištu nije ugrijala.
Ta s Tatinske Drage stara rejua,                    Ova s Tatinske Drage stara sirotica,
Ne na svoj prag nej več sejua.                       Ni na svoj prag nije više sjela.

         Prof  Zlatko Pochobradsky živi i radi u Čabru i Gerovu. Jedan je od najistaknutijih goranskih dijalektalnih pjesnika poslije Ivana Gorana Kovačića mišljenje je poznate Goranke Zlate Bujan Kovačević. objavljuje poeziju, novelistiku i esejistiku u nizu listova i časopisa. Prevodi sa slovenskog na standard i gerovski govor. U pripremi ima nekoliko zbirki pjesama, roman - kroniku na dijalektu “Vejš, ne vejn” (Znaš, ne znam), te  započet roman nove trilogije. Uvršten je u antologije “Najnovije hrvatsko pjesništvo” (1972), “Rieči sa zvirnjaka” (1999.). U slobodno vrijeme bavi se izradom autohtonih suvenira. Do sada je objavio desetak zbirki pjesama od kojih su neke i nagrađene. Zanimljiva je njegova pjesma “Koupa”(Kupa), posvećena Ivanu Goranu Kovačiću:.

                  KOUPA                                                      KUPA

Douga kača, bistra i mutna                              Duga zmija, bistra i mutna,
čez naši srci tječe                                             kroz naše srce teče
ku rana našeh muk,                                          kao rana naših muka,
ku zvuk našeh žulneh ruk.                               kao zvuk naših žuljevitih ruka.
Tu tječe Koupa, rejka naših žil,                       To teče Kupa, rijeka naših žila,
i nuse v’s naš jad                                              i nosi sav naš jad
i nuse mul                                                         i nosi mulj
i vso radast našeh nad                                       i svu radost naših nada.
I še hilad lejt bu taku tjekua,                            I još tisuću godina tako će teći,
pouk nas i našeh šiš, niv i pul,                         pokraj naših kuća, njiva i polja,
ku dejte zajoukana,                                          kao dijete zaplakana,
ko sounce vavejk nasmejana.                          kao sunce uvijek nasmijana.
Kuopa je naša souza,                                        Kupa je naša suza,
naš sagdajne juok i smejh,                               naš svakidašnji jauk i smjeh,
naš večne i krvave put                                     naš vječni i krvavi put
v tuje svejt.                                                      u tuđi svijet.

         Anka Žagar je najsnažnija goranska i hrvatska pjesnikinja, laureant Goranovog vijenca za mlade godine 1983. Stvara dijalektalne pjesme na materinjem zamoškom govoru, jednom od nepristupačnih goranskih idioma. Neke su objavljene marom Z. Pochobradskog u časopisu “Istra” inače nepoznate široj javnosti, iako u svemu opravdavaju njezinu vrhunsku reputaciju. Objavila je na književnom jeziku nekoliko zbirki pjesama no na žalost nijednu na dijalektu rosnog kraja.  Simpatična je njezina dijalektalna pjesma “V malne” (U mlinu) posebice iz razloga što obitelj Anke Žagar u rodnom Zamostu još uvijek vodi brigu o stotinjak i više godina starom mlinu potočaru koji je još uvijek u funkciji i radi, ali je i značajni segment turističke ponude čabarskog kraja.

               V MALNE                                                  U MLINU

nutre sedi guos’n muž                                     unutra sjedi glasan muž
na guove me se vrti furt                                   na glavi mu se uvijek vrti
kam’n škrlak kamnit.                                       kamen, šešir kameniti.

cekinčke koruzne                                              kukuruzni zlatnici
v gruo me skačejo                                             skaču mu u grlo
i rešklajo                                                            i zveckaju

i tancajo                                                             i plešu
devje vesiuu                                                      divlje veselo
uokruguo debiuu                                               okruglo debelo
da se in kit’lce                                                   da im se haljine
v pase pretrgajo                                                 prekinu u pojasu
v muko  resiplejo                                              u brašno rasipaju
i na vejancve zuatne                                          i na vijaču zlatnu
suagajo jeh                                                        slažu ih
najb’l mehke roki                                              najmekše ruke
naše m’me malnarce.                                         naše majke mlinarice.

         Zavidnu pjesničku zrelost dosegao je i Damjan Malnar iz Prezida, a brojni učenički radovi na dijalektu govore da se zadnjih desetak godina domaćem izričaju posvećuje daleko više pažnje. Tome u prilog govore i  godišnje prigodno okupljanje pjesnika čabarskog kraja, svake godine u drugom mjestu ali i česte promocije zbirki pjesama domaćih autorica. O nekima od njih, primjerice Mariji Vesel i Josipi Klepac nešto više možete saznati na našoj web stranici u rubrikama “Vijesti” i Zanimljivosti”.

                                                                                       Željko Malnar