PLEŠCE - Dolina Čabranke i naselje Plešce u povijesti je doživljavalo različite sudbine i bilo pod utjecajem različitih kulturnih tradicija, što se može utvrditi istraživanjem načina života ljudi i njihove kulture. Za to treba mnogo vremena i truda, te stoga ne  čudi podatak koji sam nedavno saznao u razgovoru s Markom Smoleom iz Plešci, inicijatorom obnove “Palčave šiše”. Marko je naime u zadnjih trideset godina života mnogo vremena utrošio na proučavanje postojeće literature i istraživanje povijesti ovog kraj, pogotovo doline Čabranke, Plešci i kraja koji je ne tako davno pripadao Upravnoj općini Plešce (zajedno s devet okolnih zaselaka) te povezane okoline u Hrvatskoj i Sloveniji - krajeva u kojima već nekoliko stoljeća živi njegova rodbina. Studiranjem povijesne literature, praćenjem različitih običaja, istraživanjem urbanističke logike sela i građevinske baštine postojećih zgrada ili ostataka zgrada, kulturnih utjecaja i njihovih svjedoka, praćenjem i pronalaženjem povijesnih putova, šumskih i obradivih površina, prirodnih granica i prolaza, arheološkim istragama, pa i slušanjem diferenciranog dijalekta na tom malom prostoru, gospodin Smole došao je do novih spoznaja vezano uz povijest Pleškog kraja ali i Čabarskog kraja.
Svoja je istraživanja podijelio u četiri dijela. Prvi dio predstavlja Gerovo s okolinom, kao stari centar župe (prvi puta spomenuto krajem XIV. stoljeća kao dio Kočevskog gospodstva, u početku središte “župe” kao srednje vjekovne upravne jedinice na prostoru Kranjske, kasnije i crkvene župe), od kojeg je na žalost i radi požara koje je doživio u prošlosti (1733.g. i krajem II. svjetskog rata) ostalo jako malo materijalne baštine, ali je imao cijelo vrijeme važnu ulogu na prometnici Kvarner - središnja Kranjska a tu je bila i stara mitnici. Drugi dio obuhvaća Prezid kao granično selo, koje je po njegovom osobnom sudu, nastalo na mjestu starijeg naselja, a ponovno se počelo razvijati u XVII. stoljeću, možda i prije, i postalo je važno radi održavanja granice Frankopanskog i Zrinskog posjeda i kontrole gore spomenute prometnice. Tu je zatim Čabar, koji je zaživio sredinom XVII. stoljeća (prvi se puta spominje 1642, a 16511.g. počela raditi željezara) i postao novi centar, koji je Gerovu oduzeo ulogu središta područja, ali je kasnije cijelo XVIII. stoljeće pa i veliki dio XIX. stoljeća, dok nije bio povezan novom cestom po dolini Čabranke i prema Pargu, doživljavao relativno loša gospodarska vremena, koje je djelomično kompenzirao kao sjedište gospoštije, upravno i školsko središte. Djelomično je na Čabar vezana i povijest okolice Tršća radi kopanja rude i povijest sela iznad i oko njega, na obje strane Čabranke, iz kojih su stanovnici bili vezani na radove u čabarskoj željezari. I konačno, tu su Plešce s okolicom, koje je bilo kako sa starim centrom Gerovom, tako i novim Čabrom, mnogo stoljeća jako loše povezano, pa je radi toga doživljavalo sudbinu više sličnu Osilniškom kraju, s nekim posebnostima kojih nije bilo drugdje u okolici. Posebno jak razvoj sela može se ustanoviti u XIX. stoljeću, kada je dobilo važnu trgovačku ulogu na kraju novo izgrađenih i povezanih cesta po dolini Kupe. Sa Čabrom je bila bolja prometna povezanost tek izgradnjom ceste krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, kada Čabar preuzima trgovačku ulogu i time prestaje zlatno doba sela.
Jedan od najstarijih dokumenata, u kojem su točno popisani naši krajevi, je Urbar Kočevskog gospodstva iz 1498. godine, a u dijelu koji se odnosi na Kočevsku Reku nalaze se brojni podaci o srednje vjekovnoj župi Gerovo (Supp Gerlassaw) i Osilnica (Supp Ossynitz),  iz kojih možemo saznati da su župana, kao zastupnika zemljišne gospode koji je trebao brinuti za pravovremene dažbine podložnika, na ovom prostoru imali samo u Gerovu, Osilnici i Am Grabu. U njemu nema spominjanja           Plešci kao samostalnog naselja iz čega proizlazi da je ono staro svega nekoliko stoljeća. To je pomalo iznenadilo gospodina Smolea kojemu se činilo da nešto nedostaje, da postoji određena rupa u povijesti. Jer susjedna Osilnica stara je skoro osam stoljeća, postoje i priče o prodorima Turaka i legendarnom Petru Klepcu, sve povezano s ovim krajem. U susjedstvu nema sličnog velikog naselja koje bi imalo toliko građanskih kuća kao Plešci, a neki ostaci starih zgrada možda datiraju iz XVII. stoljeća ako ne i prije. Postoji i pretisak stare vojničke specijalke za područje Slovenije iz 1763.-1787.g., na kojem je Plešce jednako dobro obrađeno (izgleda da je bilo snimljeno 1776. godine), kao Kranjski dio i činjenice iz literature i terena počele su se poklapati. Usmena predaja i postojeći podaci govore o značajnijem naseljavanju Plešci i okolice tek sredinom XIX. i početkom XX. stoljeća iz susjedne Slovenije. A što je bilo do tada?
Godine 1476. braća Petrič (Petritz: Kaspaer, Jože i Melihor), barem jedan je bio službenik u Kočevju, dobili su od cara Friderika III. Habsburškog, dozvolu za otvaranje rudnika željezne rudače i njezin površinski iskop u župi Osilnica. O tome ima malo podataka, a ni u usmenoj predaji nema značajnijih izvora. U sklopu prikupljanja materijala za prezentaciju Palčave šiše  razgovarao je s starijim osobama u Plešcima i od jednog od njih Pere Matuzlovog saznao  da je on kao mladi gospodar prilikom sadnje voćke u rupe na njihovom zemljištu  u njima je pronašao ugljen. Pleški učitelj kao ondašnji intelektualni autoritet zaključio je da se radi o ognjištima starih Plešćana. Smoleu se činilo da se radi o nečem drugome, jer je on osobno prije nekoliko godina, vidio rekonstrukciju jedne željezarske vjetrene peći u muzeju u Hanoveru. Pretragom na terenu na jednoj od Ograja (dijelovi pašnjaka s nekadašnjim ogradama za ovce) na zapadnoj strani sela, pronašao je po svojoj prilici ostatke većeg broja manjih i barem dvije veće vjetrene peći za proizvodnju željeza, a s sljedovima kanala u zemlji za upuhavanje zraka - vjetra i jačanje njegovog strujanja. Namještene su bile na brijegu koji se uzdiže iznad područja kao greben u kojeg se love jaki sjeverni vjetrovi. Pored je na sjevernom nižem dijelu bio veći plato, možda za deponiju rudače ili paljenje ugljena. Za raspuhavanje vatre upotrebljavala se sila sjevernog vjetra, koji je u našem kraju pogotovo jak na proljeće, poslije Pusta. To bi se nekako slagalo s tradicijom Škofje Loke u Sloveniji, gdje su seljaci sakupljali rudaču i ugljen, po brjegovima iznad mjesta nalazile su se peći, i sve to kasnije transportirali zimi po snijegu na mjesto paljenja. Paliti su počeli početkom proljeća kada su puhali jaki sjeverni vjetrovi. Kada su putovi bili suhi i prolazni, mogli su željezo transportirati naprijed do tržišta ili ga možda već prije obraditi u selu. I za te je obrade bio potreban ugljen. Inače, u blizini ima ilovače iz koje se moglo izgraditi peći, te bi trebalo pronaći još samo sljedove željezne rude i utvrditi dali je plato i možda brijeg na kojem su bile peći umjetno napravljen ili obrađen. Ovi nalazi mogli bi značiti da su Pleško polje i susjedna Požarnica bili značajni u to vrijeme, a iz karata je vidljivo da su se nalazili s druge strane Čabranke u predjelu Am Grab, koji je bio dio župe Osilnica. A u to vrijeme stvaranja Kočevsko reškog urbara godine 1498. područje koje je zauzimala župa Osilnica bilo je zaista i područje Pleškog polja, koje je bilo najpristupačnije baš iz Osilnice, te područje iskorištavanja željezne rude Požarnica (možda i Kamenski Hrib)..
Barem 1476. godine počinje, čini se, zvanično kopanje rudače na području Požarnice i paljenje peći za taljenje na pleškim Ograjama, najprije možda u manjim pećima, onda izrade i veće peči. Male i velike peči mogu biti iz istog ili različitog razdoblja. Prvo se izradio plato i oblikovao teren a zatim su se izgradile peči. Ispod i oko mjesta prerade željeza naselja imaju zajednički naziv Am Grab (u značenju nešto kao na iskopu ili iskop, prekop), jer su vezana na preradu željeza i njegovu obradu (Plešce, Požarnica, možda Kamenski Hrib - ako to nije bilo možda najstarije polje Plešćana, i možda Stroići). Najpogodnije mjesto za preradu željeza svakako bi bilo Plešce, koje je ispod željezarskog pogona.. Za potrebe prerade željeza i njegove obrade, od bukovog drva koje raste na području, pravi se ugljen, čak Požarnica bi mogla dobiti ime po tom paljenju a ne po paljevinama s kojima su nekada čistili šumu za poljoprivredu. Druga je mogućnost da su kopači rude najprije popalili dijelove brijega na kojima su htjeli kopati  i tek nakon toga tražili rudaču. Možda je ime Požarnica ostalo od paljevine (od prve u XV. i XVII. st. ili od druge za pepeljiku u XVIII. st.).
Već 1469. godine bilježe se upadi Turaka u Kranjsku, koji su do 1482. godine to učinili preko trideset puta. Godine 1528. Turci su zauzeli Osilniški tabor, i tom prilikom učinili mnoge strahote ljudima u dolini. Plešce je bilo najlakše dostupno i još na putu iz doline do ceste kroz Gerovo, pa bi radi toga sigurno to mogao biti jedan od razloga zašto je za ljude bilo smisleno da se sklone na viša mjesta po dolini. Zrinski ili možda već prije Frankopani htjeli su imati čistu granicu uz Osiunizu (Čabranku), a pošto Osilnica više nije bila zainteresirana za uništeno i istrošeno područje (ili koje po drugoj strani možda stvara probleme Zrinskima, jer preko njega prolaze putovi iz doline koje ne mogu kontrolirati), te su ovo područje pripojili župi Gerovo.
Godine 1776. Plešce je dobilo prvi mlin na Mežnarjevoj malnci, jer je tek onda radi veće poljoprivredne proizvodnje bilo potrebe za njim. Prije su bili najbliži u Zamostu, do kojeg je išao samo karavanski put, a Plešćani su još u XX. stoljeću pšenicu puno mljeli više na slovenskoj strani Čabranke, dokle se moglo stići kolima.  Godine 1822. regulacijom potoka stvoren je osnov za izgradnju Tamažavog malna, a početkom XX. stoljeća na Čabranci je kod Mandli pilanu na vodeni pogon napravio trgovac Muhvić, a 1938. godine Jezircova pilana u Zamostu počela je proizvoditi električnu struju i time omogućila prvu električnu rasvjetu kuća u okolici.
Ondašnji stanovnici Plešci bili su suočeni s čestim elementarnim nepogodama, posebice vodenim bujicama, koje se pred sobom sve nosile i često puta rušile kuće uz obalu koja nije bila uređena. To je prisiljavalo stanovnike da sreću potraže drugdje, u višim predjelima, po obližnjim brijegovima, te su nerijetko u Dragarskoj dolini ljude iz Plešci zvali “brežanima”. 

                                                                            Željko Malnar

         Na slici: Stara slika iz Plešci i Marko Smole istraživač povijesti Pleškog kraja