STO GODINA OD POŽARA CRKVE U TRŠĆU

                   Prije  točno stotinu godina, 19. studenog 1907. g. u velikom požaru stradala je župna crkva svetog Andrije Apostola u Tršću. Bila je to lijepo opremljena i uređena crkva koja je otvorena 1867. godine, a o samom požaru dosta je zapisao u župnoj spomenici tadašnji župnik Ernest Hankony. Evo njegovog zapisa u cijelosti:
“ Dana 19. studenog 1907. godine crn nam je osvanuo i u najcrnjoj će nam uspomeni ostati. Užasna nas je toga dana stigla nesreća. Tolikim dugotrajnim trudom, nastojanjem i troškovima sagrađena i ukrašavana župna crkva, pade nam plienom strašnog požara. U blizini se naime crkve nalazeći štagalj ovdašnjega trgovca Stjepana Ožbolta, planuo je okoli 6 sati uvečer nepoznatoga uzroka. Po svojoj prilici neoprezom služinčadi - a pošto je vatra( budući je štagalj pun bio siena) tim intenzivnija bila, zahvatio je plamen crkveni krov nad svetištem, koji je u tili čas sav buknuo, a nedugo zatim kroz okna i toranj, u kojem nastradaše liepa zvona i zvonikova ura. Potresan je to bio prizor, a jauku i leleku ne bi kraja.
Nu ipak ozbiljniji i hladnije misleći ljudi, odmah čim je štagalj planuo, uvidjajuć  neizbježivu katastrofu crkve, uprieše iz sve snage iznašati iz crkve sve, što se je samo dalo. Trgali su se kipovi sa oltara, vadile iz njih slike, skigdali lusteri, odkidali mramorovani stupovi i pozlaćeni tzv. “kapiteli”, riečju, što se je ikako moglo, iznešeno je iz crkve i to skroz u groblje i u udaljenije se nalazeće njive. I tako je crkva skoro posvema prazna ostala, kada ju je vatra zahvatila. Jedino što se nije dalo iznesti, jest bio doljnji, pred dvije godine nabavljene propovjedaonice, jer je bio na noseće grede hrastove prikovan, pa se nije dao u hitnji odtrgnuti, zatim orgulje sa novim si miehom. Pa za čudo, akoprem ove stvari nisu stajale pod zidanimi svodovi, ipak ostadoše ciele ili samo neznatno nagorjele. Valja naime spomenuti, da su zidani svodovi bili samo nad svetištem, nad kapelami Srca Isusova i sv. Ivana, te pod pjevalištem i tornjem, dočim je brod crkve, dakle i prostor nad pjevalištem, presvodjen bio samo sa drvenim svodom, tj. s drvenimi rebri od jelovine.
Tomu da su orgulje neoštećene ostale, poslužila je ta okolnost, što one stojeći visoko na pjevalištu, dopirahu malone do samoga drvenog svoda, pa kada se je ovaj urušio, padši samo iz neznatnoga razmaka, nije orgulje koje su tamo bile prekrivene sa daskami , skršio, već se na njima samo ustavio, te ih time samo bolje od ognja zaštitio. Mieh pako nije izgorio zato, što se strop nad njim uopće niti srušio nije, dočim vatra  koja bi možda do njega i doprla bila, te ga sažgala, ugašena je bila pravodobno uokolo istoga po braniteljima i dviju štrcaljka, koje su međutim iz Čabra stigle. Isto se je zbilo i sa propovjedaonicom, pod kojom su već klupe gorile. Dva tri mlaza vode iz šprica ugasiše žar, te ona ostade neoštećena.
Kakogodj su ljudi, kada je počeo štagalj goriti, najprije iz crkve sve iznašali, tako su, kada je požar crkvu zahvatio, navrnuli u župni stan, te ga u tili čas svega ispraznili, bacajuć posoblje nemilice kroz prozore i odnašajuć sve u groblje. Razumije se da je tu mnogo kvara učinjeno. U groblju bio je cieli kaos. Crkvene, župne i župnikove stvari ležale su izmiešane medju grobnimi križevi cielu noć, pa je bilo ujutro posla, dok se je sve ovo razgodilo i kojekamo pod krov uneslo. Sva je sreća da one noći nije bilo kakva vjetra, jer bi onda sve zgrade, izpod crkve se nalazeće bezuslovno planule,  a u prvom redu župni stan i uz nj stojeće nuszgrade. Vjetar, naime, koji je pirio dosta hladno, dolazio je smierom od jugoiztoka prema sjeverozapadu, nu umjerenim puhanjem, tako da su ljudi, probivši krov na župnom stanu, polievali ga vodom, što su je ženske u kablovima donašale. I tako je župni stan obranjen ostao. Isto tako nije ništa stradala niti sakristija, akoprem se je po krovu joj poput potoka rušila žeravica. Na našu sreću, jer smo dozvolom Ordinarijata odsele priredili mjesto za službu božju, a dragi Bog nam je je dobar, da ove zime neima baš nepogoda, buduć je zima upravo blaga, pa narod može i izvan krova službi božjoj pribivat.”
Tijekom požara na cestu je pao dio tornja s jabukom, koja se raspala i iz nje je pao različit sadržaj. Jer 1864. godine kada su izgradili novu crkvu u Tršću, tadašnji župnik Augustin Žagar stavio je u jabuku (dio zvonika) mnogo kovanica, novčanica i drugih stvari, a župnik Hankony je nađene stvari popisao i ubilježio u spomen knjigu. Najstariji pronađeni novac bio je srebrnjak iz 1765. godine s likom i natpisom Marije Terezije, pa srbrna cvanciga s likom Josipa II iz 1785. godine. Bilo je i više komada srebrnog novca iz 1800, 1816, 1820, 1839, 1845, 1848, 1858, 1859, 1861 i 1862. godine. Našlo se i nešto forinti, krajcara, mađarskih EGY krajcara, patakuna i talijanskih centesima iz doba Vittoria Emanuela II Re d Italia. Tu su bile i dvije kovane medalje. Na prvoj je pisalo na prednoj strani “Uspomena s porodjenja jugoslavenske slobode” a na drugoj strani “Pod banom Josipom Jelačićem Bužiinskim 1848.”. Na drugoj medalji bio je s jedne strane grb trojednice s natpisom “Na uspomenu izložbe” a na drugoj “Dalmatinsko Hrvatsko Slavonska izložba u Zagrebu 1864.”. Velečasni Žagar stavio je u jabuku i svoju fotografiju i na poleđini zapisao: “Umjetnost svjetopisa ovakvoga, kao slika Augustina Žagara sadašnjeg župnika u Tertsju, započela je u Europi 1852.”. Slici je priložio i svoju posjetnicu - “August Žagar, duhovnog stola prisjednik i župnik. Nađena su i dva časopisa “Zagrebački katolički list” iz 1864. i “Naše gore list” iz 1863. A uz to i pismo što ga je vlastoručno napisao Augustin Žagar, a glasilo je ovako:”
“Živio Strossmayer!
Godine gospodnje 1864. dne 13. rujna, kada na stolici svetog Petra u Rimu sjedio je grof Ivan Maria Mastai - Ferretti pod imenom Pape Pia IX, za vladanja Hrvatsko Ugarskog ustavnog apostolskog kralja, a Austrijskog cara Franje Josipa I, kada je u Zagrebu bio nadbiskupom Kardinal-svećenik Juraj Haulik Varaljski, u Djakovu biskupom Josip Juraj Strossmayer- ljubimac Slavjanskoga naroda, mecenat i promicatelj knjige i narodnosti; kada je biskupijom Modruško-Senjskom upravljao devedeset godišnji starina Baron Mirko Ožegović Barlabaševeci s pomoćnikom s pravom nnasljedstva D-rom Venceslavom Soićem, biskupom Beogradskim i Semendrivačkim; za banovanja barona Josipa Šokčevića, a vrhovnog župana na Rieci Viteza Bartola Smaića Svetoivanjskloga; pod crkvenim zavjetničtvom velemožnoga gospodina Vlastela Polikarpa Valentina Paravića Čabarskoga, koj mnogo k podignuću over nove crkve i povišenju ovog tornja doprinesao; kada je u Gerovu bio podarcidjakonom začastni kanonik Jurak Kvaternik; u Čabru župnikom ovdašnjega župnika brat Filip Jakov Žagar, u Prezidu Antun Žagar, u Plešcih Petar Lukanović, na Hribu Juraj Peruzović, pod upravljanjem i rukovodstvom župnika trstjanskoga i duhovnog stola prisjednika Augustina Žagara. Pod kojim je godine 1850. i župna kuća sagrađena; stavljena bi jabuka po meštru Antunu Nagliću, rodom Prezidancu na iste godine (1864.) i povišeni toranj po zidarskih meštrih Franji i Petru Cividiniju, koji i crkvu godine 1860. troškom puka i zavjetnika iznova sagradiše. K svojoj svrhi doprinosiše i Nj. Veličanstvo Car Ferdinand I 300 forinti austrijske vriednosti i Veletržac i španjolski konzul na Rieci Ivan Franković liepi dar.”
Pismo su potpisali Ivan Ambroz Merzljak bivši upravitelj župe Tertsjanske 1819, a sada u 83 godini dobe svoje i župnik u miru, rodom iz Novoga, zatim Augustin Žagar duhovnog stola prisjednik, župnik trstjanski i punomoćnik velemožnog gospodina Paravića vlastela i zavjetnika crkve, rodom iz Kupjaka; Tomislav Padavić slavne županije riečke kotarski sudac u Čabru, izabran po narodu 19.2.1861. u Bakru kod restauracije županijske poslie povratka ustava hrvatskoga, rodom iz Praputnjaka u Primorju; Jerolim Žagar profesor dogmatike i staroslavenštine i podupravitelj biskupskog konvikta u Senju, desivši se na školskih blagdanih ovdje u Trstju, kao najmladji brat obitelji Žagarove kod svog starijeg brata, treći brat sveštenik; Pavao Ožbolt prvi mjestni učitelj narodne pučke učione ustrojene godine 1861. nastojanjem mjestnog župnika, rodom iz Prezida; mestni sudac Stipan Lipovac; starešina Stipan Rede, Juraj Žagar; Antun Poje mežnar obnašajuć ovu službu 44 godine. Tu su još mabrojena imena svih dotadašnjih župnika. Pismo završava riječima “Radujte se i veselite ovo čitajući, a spomenite se u molitvi nas umrvših i recite nam pokoj vječni. A vi živili i sretni bili i ljubili crkvu i domovinu, koju smo mi na noge dizali. Živio Strossmayer i živila naša mila Hrvatska.”  

                                                                                 Željko Malnar