PREZID, 11. studeni 2007. godine

PRISJEĆANJE NA PETRA SALOPEKA

Čabarska je sredina bogata kulturnom baštinom, koja je još uvijek nedovoljno istražena. Brojna događanja iz bliže ili daleke prošlosti još su dosta nepoznata, a to je slučaj s brojnim pojedincima koji su rođeni u našem kraju a za širu javnost potpuno su nepoznati. Zahvaljujući Antunu Žagaru “Repincu” iz Čabra, zaljubljeniku u prošlost našeg kraja, nedavno sam saznao za još jednu značajnu i poznatu osobu rođenu u našem kraju.. Žagar me upozorio da je 29. lipnja 1909. godine u Prezidu rođen akademski slika Petar Salopek. Slijedom te informacije proveo sam istraživanje i došao do zanimljivih podataka.
Petrov otac Mihovil bio je kraljevski financijski nadstražar a majka Marija rođena Brkić domačica. U matičnim je knjigama zapisano da su kumovi kod krštenja Petra bili Matej Stipetić kraljevski financijski nadstražar i Franja Kordiš kraljevska primalja. Krštenje je bilo 30. lipnja 1909. godine a krstio ga je Rade Vlašić Pennaf župnik u Prezidu i dekan čabarskog dekanata. Upisana adresa stanovanja bila je Prezid 119. U zapisima Bogdana Mlakara vezano uz pregled gruntaša u Prezidu i okolici, uz navedeni kućni broj 119 nalazi se bilješka "pogorelec" s nadimkom "Majerkini" uz napomenu da je kuću nanovo sagradio Paulin Vid I - Grgurc. Nakon njega spominju   se Vid II  i “štacun” a godine 1978. vlasnici te zgrade bili su Paulin Milka i Vid III. Obitelj Salopek  iz Prezida je po zahtjevu službe ubrzo preselila u Vrbovsko. U ono vrijeme u Prezidu se osim Mihovila Salopeka (1988.g.) i Petra Salopeka (1909.g.) spominje još Josip Salopek (Šalopek).
Pretražujući po internetu, došao sam do podatka da je Petar Salopek  1935. godine diplomirao na zagrebačkoj akademiji likovnih umjetnosti u klasi Ljube Babića. U Petrinji je živio od 1945. godine. Za života je imao pet samostalnih izložbi, ali niti jednu u Petrinji. Nekoliko godina nakon njegove smrti 21. srpnja 1989. godine, u Petrinji je Ogranak Matice Hrvatske priredio svečano predstavljanje monografije Davora Salopeka o životu i radu akademskog slikara Petra Salopeka, te izložbu njegovih slika u galerijskom prostoru Hrvatskog doma. Izložbu uglavnom sačuvanih slika iz obiteljskog fundusa otvorio je ravnatelj Hrvatskog doma Zvonimir Martinović. Posjetitelji su osim slika mogli vidjeti i HTV-eov video film o ovom akademskom slikaru.
Slijedom tih podataka pismeno sam se obratio Ogranku Matice Hrvatske u Petrinji za dodatne podatke o ovom slikaru, i uskoro je stigla pošiljka koja je sadržavala monografiju i popratni dopis u kojem ističu zadovoljstvo što se netko interesira za Petra Salopeka. Potpredsjednik Ogranka Ivan Rizmaul bio je učenik pokojnog Salopeka na poznatoj Učiteljskoj školi u Petrinji od 1957.-1962. godine, a predsjednik Ogranka Davor Salopek sin je pok. Petra. Sa zadovoljstvom su prihvatili ideju da se 2009. godine organizira zajedničko obilježavanje rođenja i smrti Petra Salopeka uz predstavljanje u Čabru njegove monografije, prigodne izložbe slika i prigodni kulturno umjetnički program. A u predgovoru monografije, pronašao sam brojne podatke o životu i radu Petra Salopeka, koji se često prisjećao doživljaja iz najranijeg djetinjstva poput “zvonjave zvona i fascinirajućeg pogleda iz dječjeg krevetića kroz otvoren prozor na zvonik crkve u Vrbovskom".”
Iz Vrbovskog je obitelj Salopek preselila u Bjelovar, mjesto Petrove mladosti, osnovnog i gimnazijskog školovanja. Otac je odbio unapređenje da spriječi novu promjenu mjesta boravka kako bi djeca nastavila pohađati školu u Bjelovaru. Mati je umrla u epidemiji šarlaha, pa se o starijem Stjepanu i mlađem Petru nastavila brinuti maćeha, majčina sestra, koja je rodila trećeg brata Juraja. Sva su tri brata pokazivala nadarenost za umjetnost. Stariji Stjepan za glazbu i likovno izražavanje (crtao je olovkom i akvarel), Petar za slikarstvo i kritičko pisanje a najmlađi Juraj za oblikovanje i glazbu (svirao je više instrumenata, najradije mandolu i pjevao). Kao dijete u osnovnoj školi Petar je provodio mnogo vremena u prirodi, bjelovarskom okolišu, “ležao u travi osluškujući disanje zemlje, zuj kukaca u poljskom cvijeću ili slušajući šum vjetra u lišću, penjući se po krošnjama drveća” kako je sam jednom kazivao “ u dodiru s travama nalazio je utjehu i smirenje, vjerojatno kao nadomjestak za izgubljenu majčinu ljubav”. Gimnaziju je pohađao u Bjelovaru, čiji je direktor bio strogi prof. Marko Ribar. Bila je to ozbiljna škola s oštrim kriterijima, koju je završavao mali broj maturanata. Maturiravši na realnoj gimnaziji 1928. godine, Petar se zaposlio kao činovnik u bjelovarskom Paromlinu, gdje je ostao godinu dana, da bi tada prešao na državno namještenje u gruntovnicu. Kao hobijem bavio se uvezivanjem knjiga, a izučio je i stolarski zanat te je umio samostalno izrađivati kuhinjski namještaj.
Nemiran i nezadovoljan životom među formularima, brojevima i tiskanicama, napustio je nakon godinu dana i to namještenje, da bi se zatim, protivno volji roditelja, upisao na studij Likovne akademije u Zagrebu koju je, kao đak Ljube Babića, polazio od 1931.-1935. godine. Studirao je bez potpore roditelja, radeći u slobodno vrijeme najrazličitije poslove za preživljavanje. Među ostalima radio je anatomske crteže na Morfološkom institutu. Još u ranom djetinjstvu Petar je osjetio slikarski izazov. On se toga rado sjećao i spominjao je kako je kao dječak u nižoj gimnaziji narisao neki mračni akvarel, a profesor ga je pitao “Kakvo je to kolodvorsko blato na vašoj slici, Salopek”. možda je ta likovna ekspresija najavila budućeg slikara, koji se neće truditi oko idealiziranja pojavnog svijeta ili oponašanja njegove ljepše strane, nego će trajno likovnim sredstvima svjedočiti vlastiti odnos prema Svijetu, ne zaobilazeći njegovu tragičnost.
Vjenčao se 1937. godine s Zoricom Zadrović iz Petrinje u crkvi sv. Marije na Dolcu u Zagrebu, u istoj crkvi u kojoj je krštena Zoricina majka Ana Wagner. Petar dobiva mjesto profesora na Kninskoj gimnaziji a supruga Zorica ostaje u Prišlinu. Naredne, 1938. godine rodila se kćerka Ljerka u Petrinji, ali su nastavili živjeti odvojeno, da bi jednog ljetnog dana kćerkica tragično umrla od gušenja zrnom graha. Supruga je dobila premještaj u Knin gdje nastavljaju živjeti zajedno.  Godine 1940. u Bjelovaru su rođeni dvojci Dalibor i Davor a na jesen se supruga s djecom vratila u Knin.
U njegovom slikarstvu razdoblje od 1938.-1941. godine može se nazvati “Kninskom fazom” a tada nastaju pejsaži s motivima uz rijeku Krku koje je mladi autor izlagao na revijalnim izložbama Društva hrvatskih umjetnika u Zagrebu. Godine 1950. zajedno s Vilkom Selanom Glihom izlaže slike na prvoj samostalnoj izložbi, a zatim na kolektivnoj  12 autora 1952. godine u Petrinji. Slijede zatim izložbe u Zagrebu 1954.  i 1958. godine. U prekidu službovanja na osnovnoj pa potom srednjoj školi, dvije godine vodi Narodno sveučilište, a zatim se vratio pedagoškoj djelatnosti  na školi, a ubrzo zatim daje otkaz i privremeno se zapošljava u jednoj privatnoj stolariji da bi nakon nekoliko mjeseci otišao u mirovinu. Tek dana nastaje razdoblje njegovog intenzivnog stvaralaštva, koje je potrajalo sve do 21. srpnja 1989. godine  kada je ujutro radio u vrtu, poslije doručka slikao i završio žuti kupski pejsaž, ručao, legao da se odmori i zauvijek usnuo.
Povezanost Petra Salopeka s čabarskim krajem iskazana je kroz zajedničke nastupe na skupnim izložbama zajedno s Vilimom Svečnjakom, čija se galerija ovdje nalazi već dvadeset godina. Nekada su zajednički izlagali svoje radove, a ukoliko se obistine želje , ponovna prilika za zajedničko izlaganje biti će 2009. godine kada bi se  obilježila obljetnica njegovog rođenja i smrti u Čabru i Petrinji, u zajedničkoj organizaciji Ogranaka Matice Hrvatske Čabar i Petrinja.
O radu Petra Salopeka, njegovim brojnim izložba i radu kao pedagoga,  moglo bi se još mnogo toga reći. Poput brojnih znamenitih osoba i umjetnika godinama se o njemu malo znalo, a sada je prilika da se ta greška ispravi. A prilika je i da se dvije udaljene sredine, koje pokojni Petar povezuje, i njihova bogata prošlost i kulturna baština simbolički povežu i da u budućnosti zajednički njeguju uspomenu na ovog značajnog likovnog stvaraoca, koji za života na žalost nikada nije bio u rodnom mjestu Prezidu, niti u čabarskom kraju.
Željko Malnar.