RAVNICE - POGLED U PROŠLOST

           RAVNICE, 29. svibnja 2007. godine - Ravnice, malo naselje u župi Tršće ove godine obilježava 110 izgradnje crkvice Pohođenja Marijina. Prilika je da se ovim putem prisjetimo prošlosti ovog naselja i pojedinaca koji se spominju u raznim zapisima. Jedan od njih je i knjiga Slavka Malnara “Ravnice” izdana 2005. godine u kojoj se nalaze brojne zanimljivosti o ovom mjestu.
Iuz dosta obimnog materijala izdvojio sam poglavlje u kojem se govori o naseljavanju ovog mjesta. Po autorovom osobnom sudu ne postoje pisani podaci niti usmena predaja o starosti Ravnica. Po karakterističnim prezimenima može se zaključiti da su masovnije naseljene kad i veći dio čabarskog kraj, dakle u vrijeme početka rada željezare i iskorištavanja željezne rude u Tršću, Crnim Lazima, Frbežarima, Sokolima, Ponikvama, Čabru i šumskom predjelu Crna gora. To je moglo biti oko 1642. godine. Naj karakterističnije je prezime Mezlar koje u Ravnicama postoji od prvih zapisa. U Čabru se spominje 1672. godinekada su nakon pljenidbe svih dobara Petra Zrinskog popisali i sve njegove dužnike odnosno podložnike. Tada su registrirali oko 200 dužnika i nikome od njih nije upisana potpuna adresa. Svima je upisano mjesto Chubar. Među njima je i Mezlar za koga se može pretpostaviti da je već tada živio na području današnjih ravnica. tek mnogo kasnije pojavljuje se u Goračima, pa u Selu a još kasnije u Tršću.
Iako mnogi misle da do dolaska Petra Zrinskog nije ovdje bilo života, autor je mišljenja, da je ovaj kraj, iako rijetko, bio naseljen mnogo ranije. Već u početku drugog milenija spominju se velike sjenokoše i pašnjaci između Gerova i Babnog Polja, u koje su mogle spadati i površine u Ravnicama i okolici. Pretpostavlja se da su te krčevine djelo Japoda. Urbar čabarske gospoštije iz 1573. godine, kojeg spominje Branko Korošec u svom djelu “Gozdovi Slovenije skozi čas” (Ljubljana 1993.g.), potvrđuje da je velik broj podložnika već tada postojao jer inače ne bi bilo urbara.
Jedna od velikih sjenokoša prostirala se ovim krajem pod nazivom “Cherne Lase”. Crni su donbili naziv po okolnoj crnogoričnoj šumi a lazi nam kazuju da je ovdje bilo više vlasnika odnosno korisnika sjenokoša. Kada su se ljudi počeli doseljavati, naselje je zadržalo prijašnje ime - Crni Lazi. U vrijeme Petra Zrinskog (oko 1640.- 1670.g.), ovaj kraj su često spominjali kao “rastrešene kuće pod gorom”.
Prvi se u Ravnicama spominje 1786. godine Stephanus Malnar na kućnom broju 18. (današnji Ferjanavi). To je ujedno i prvo spominjanje ovog naselja koje je inače do 1850. godine spadalo u Černe laze, ali se nakon 1786. sve češće spominjalo kao zaselak. Npr. Mathiass Meslar ex Czerne Lasse propris Rounicze, ili prevedeno: Matija Mezlar iz Crnih Lazi, zaselak Ravnice. U to vrijeme je osim Ravnica u Crne Laze spadala današnja Srednja Draga, pa Makov Hrib i Perkutova Draga. Brojčano označavanje kuća počelo je u Srednjoj Dragi, tu su bili brojevi 1, 2 i 3. U Crnim Lazima kod današnjih Arhi bio je broj 4, a kod Maleja broj 13. To znači da je u Crnim Lazima pred kraj XVIII. stoljeća bilo deset kuća. Osim već spomenutih jedna je bila u Lenartima, dvije u Mihelčima, dvije u Kutu, jedna u Koritima, jedna kod Betovih i jedna kod Kovača. Kućni broj 14. bio je prvi u Ravnicama kod Šimčavih (današnji Mogušarjavi). redom kako su bile označene nalazile su se kuće današnjih Erjavčevih (15), Bibarčnih (16), Lukavi (17), Mizlarjavi (18), Spujdni Mizlarji (19), Šimanavi - Iže (20), Ferjanavi (21), Kranjski (22) i Zduvejni (23).
U susjednom naselju Makov Hrib postojale su u to vrijeme tri kuće:, isto kao i u Perkutovoj Dragi. Zadnji kućni broj, Crni Lazi 27, bio je u Perkutovoj Dragi. Prije toga označavanja kućnih brojeva izvršeno je ono po kojem su današnji Ferjanavi imali broj 18. Zna se za još jedno ranije obrojčavanje kuća po kojem je kod Maleja bio broj 12. U Ravnicama su brojeve 14, 15 i 16. imale kuće kao i kod kasnijeg obrojčavanja (Šimčava, Erjavčava i Bibarčna). Tada još nije bilo Lukove kuće jer je broj 17 bio kod Šimanavih - Iže, broj 18 i 19 imali su Mezlari (Šiunekar i Benčina). Broj 20 se ne spominje ( mogao je biti kod Kranjskih) a 21 je bio kd Ferjana. Zadnji, broj 22. bio je kod Zduvejnen (Miklavi).Tada su u Ravnicama bila samo tri prezimena. Mezlar su imali na broju 18. i 19 (današnji Šiunekarjavi i Benčinavi), Malnar su bili Kamarjavi, Kranjski, Ferjanavi i Zduvejni, A Erjavčavi, Bibarčne, Lukavi i Šimčavi nosili su prezime Šoštarić.. Iz toga se može izvesti zaključak da su u početku naseljavanja u Ravnicama bila tri obitelji s velikim gruntovima koji su se tada sastojali od samo nekoliko velikih parcela.
Šoštarićev grunt nazivao se Zgurenski kraj, a međa je išla blizu današnjih Rajtavie pored staze koja je vodila Pod Slivco (prema Korošcima), a te se parcele još i danas nazivaju “per meje”. Cijela lijeva strana, gledajući od kapelice prema sjeverozapadu, bila je u jednom komadu koji danas čine imanja desetak  vlasnika. Sjenokoše prema zapadu i sjeverozapadu nadovezivale su se na pojas grmlja “pod Rubom”. Grmlja su služila kao pašnjaci i kao mjesta na kojima se sakupljalo lišće za nastel stoci. Iznad germlja nastavljale su se sjenokoše ili lazi, koji danas nose naziv: Podrub, Rub i Stari Laz. Brinjevi dolci i Pargarjov laz, također u vlasništvu prvotnih Šoštarića, nešto su udaljeniji prema Koroščavim dolinama. Druga parcela zemljišta Šoštarićevog imanja nalazila se u predjelu Draga, a to je istočno od Ravnica. Po sredini se protezao uski pojas bogat plodnom zemljom, ali izrazito hladan. Gotovo svake godine slana je barem jednom pala tijekom lipnja. Po obroncima te parcele bile su sjenokoše. Ista se nalazi između kutarske i lazarske Drage. Treća je parcela u Srednjoj Dragi i nalazila se iza Marinčetove kuće prema Tršću, a graničila je s Lazarskom dragom, Jelinčavom dragom, a u Šimčavom kutu s parcelama u vlasništvu mještana Frbežari. Te su parcele višekratnom diobom prilično usitnjene, ali u usporedbi s zaista malim komadićima zemlje u Zduvenskom kraju one još izgledaju donekle pristojno.
Zduvenska je zemlja smještena istočno i sjeveroistočno od Meje prema Brinjevoj Dragi i Makovom Hribu, te u trokutu između kapelice prema Srednjoj Dragi i Kutarskoj dragi. Tu je karakterističan brežuljkasti predjel zvan Spalavina. Ime kazuje da je nekada taj dio zemljišta bio dat na obradu za pola uroda nekome tko nije imao svoje zemlje. Pola je uroda dobivao vlasnik zemlje a pola obrađivač. Takav odnos nazivao se “na spu” pa je otud i naziv Spalavina. Od šumskih sjenokoša - laza imaju Ravniške laze ili Navrh lazi. Danas se nazivaju: Ferjanov, Kranjski, Benčinav, Šimanav, Petrinken, Siuken laz i još neki kao Uograjca. Druge se livade nalaze u predjelu Runc blizu Križeve barake. Počinju od Malejovog Runca i sežu do napuštenog imanja Škrapini. Ostale parcele su kasnije došle u pojedinačno vlasništvo raznim načinima. U najnovije vrijeme Ravničari imaju parcele  još u Burjevim lazima, Ponikvama, na Makovom Hribu, u Goračima (Muhvoci, Lukci), Korošcima, Frbežarima, Crnim Lazima, Srednjoj Dragi, Pretrgancu (Novi laz), Javorki, Pod Rudnikom i na Rudniku, Oblom vrhu i drugdje. Kako su parcele prvih vlasnika Malnara i Mezlara međusobno pomiješane, možće se zaključiti da je Mezlar u početku bio vezan isključivo na rudarstvo i ugljenarstvo. Bio je tzv. želir ili slobodnjak bez zemlje pa je tek kasnije dobio ili kupio dio Malnarovog grunta.
Spomenuti kmetovi sigurno nisu bili vlasnici tog zemljišta, nego su bili podložnici gospoštije. Do početka XVI. stoljeća spadali su u kočevsko imanje s sjedištem u Kočevskoj Reki. Nakon toga im je gospodar bio Krištofor Frankopan a od 1577. godine obitelj Zrinski. Nakon pogubljenja Petra Zrinskog 30. travnja 1671. godine, kraj potpada u vlasništvo Ugarske komore, a od 1695. godine vlasnik je Austrijska Carska komora. Godine 1798. opet se mijenja vlasnik, jer je cijelo čabarsko imanje za pola cijene kupio Matija Josip Paravić iz Sušaka. Nakon smrti Paravićevog sina Valentina Polikarpa Sadomira imanje na ime duga prelazi u vlasništvo Matijine unuke Frančiške rođene de Terzi, udane za Nikolu Ghyczyaa. Na taj su način i Ravnice potpale pod Kalmana ili Kolomana Ghyczya koji je bio posljednji pojedinačni vlasnik imanja. On je bio unuk Paravićeve unuke i Nikole Ghyczya.
Kako su se parcele dijelile i smanjivale, tako se povećavao broj domaćinstava i kuća. Gosine 1880. bilo je 16 kuća a kao zadnja izgrađena u tom razdoblju spominje se Mizlarjava. U idućih trideset godina, do 1910. godine, broj kuća povećao se na 22, a u posljednjih nešto manje od stotinu godina izgrađene su četiri nove kuće. Nakon II. svjetskog rata smanjio se broj domaćinstva na 20 a ta je tendencija kao i tendencija opadanja broja stanovnika, sve izraženija.                
Željko Malnar