SPOMENICA ZA DRŽAVNU OSNOVNU ŠKOLU U HRIBU

         Ustanoviti se ne može koliko dugo postoji mjesto Hrib jer o tome nema točnih dokumenata, a najstariji predmet na Hribu je malo staro zvono, stoji na početku teksta u Spomenici pisanoj rukopisom. Prvi župnik bio je iz Hriba iz Podgriča. U to vrijeme narod se bavio stočarstvom, većinom su imali sitnu stoku - ovce i koze, a muškarci još nisu odlazili od kuće kao što je to kasnije bio slučaj. Prva općina bila je na Hribu, tu je spadala i Krašićevica, a bila je smještena u kući u Skednarima, dok je sudac bio iz Mošuna. Zanimljiv je prikaz kažnjavanja neposlušnih: "Pred župnim stanom bio je veliki komad drveta i u njemu karika u koju bi stavili kažnjenikovu nogu, te se nije mogao sam osloboditi. To bi činili u nedjelju, kad bi ljudi izlazili iz crkve, znatiželjno su gledali tog kađnjenika koji je bio izložen narodu, da ga posmatra i nagrđuje s porugama što je za kažnjenika bila sramota. Suca je postavljao grof Paravić, koji je u svojim rukama imao i crkvu te financirao sve njezine popravke. Dao si je napraviti klupu kod oltara na desnoj strani, tu je bezuvjetno dolazio svake godine na "Leonardovo".
Pred oko 100 godina  zbog slabog ekonomskog stanja muškarci su morali odlaziti u Slavoniju gdje su obavljali šumske poslove, a kasnije kuda koji. Trbuhom za kruhom odlazila su i djeca od 12 godina a većina odlazaka bila je zimi kada za nikoga nije bilo posla. Trgovci drvom tražili su ove ljude jer su bili vrijedni i sposobni šumski radnici. Kasnije su počeli odlaziti kao šumski radnici i u strane zemlje, a zabilježeno je da su prvi radnici pošli u Južnu Ameriku 1890. godine i to Jospi Malnar iz Steklica, Franjo Markovčić iz Šafari te Pavao Štimac iz Konjci. Na put su se spremili s troškom od 7 forinti, pratio ih je agent. Došli su u Braziliju gdje su vršili obradu i berbu kave. U Sjevernu Ameriku prvi su otišli Andre Malnar iz Steklica i Josip Kvaternik iz Skednari, a za njima su odlazili i drugi, skoro iz svake kuće pošao bi po jedan a i više, otac i sinovi pa čak i cijele obitelji taklo da se znalo desiti da u ono vrijeme na Hribu nije bilo skoro nijednog zdravog muškarca. To se može vidjeti još i danas (misli se na vrijeme kada je pisana Spomenica), po tome što žene kolju svinje jer su u ono vrijeme na to bile prisiljene i tako se naučile. Poslije I. svjetskog rata Amerika više nije primala emigrante, pa su ljudi počeli odlaziti u Francusku, gdje su dobro zarađivali te je tu ostalo mnogo Hribara. Najviše ih je otišlo 1920. godine, a novac koji su tamo zarađivali slali su kući te kupovali zemlju i pravili kuće. Nekoji su odlazili u Rusiju i Perziju, tu nisu bili dugo jer je nastupio I. svjetski rat, dakle oni su u ove zemlje odlazili negdje poslije 1910. godine.
Po pričanju Hrib se nastanjivao iz Osilnice. Tamošnji žitelji ovdje su imali sjenokoše, koje su potom počeli pretvarati u obradivo zemljište. Na mjestu gdje se nalazi naselje Skednari stara priča kaže da se nekada postojao veliki sjenik, po domaće zvan "skodon" . Ovdje je došla živjeti jedna obitelj s više sinova, koji su posjed podijelili, sagrdaili sebi kuće i tako je nastalo selo. Jedan od sinova otišao je malo dalje, napravio je sebi kuću kod jedne breze i nastali su Brezovci. U tom je naselju bio jedan kovač, dobar majstor, pravio je puške i pištolje, a poživio je sto godina. Za života je izradio sat koji je bio u Šegini do 1942. godine, sve dok nisu Talijani popalili tamošnje kuće. Iz Brezovci, po zapisu u Spomenici, bio je prvi đak koji je s odličnim uspjehom završio šumarski fakultet. Bio je to Ljudevit Malnar rođen 1893. godine. Drugi đak iz Brezovci, također Ljudevit Malnar ali rođen dvije godine kasnije, dakle 1895. godine, svršio je učiteljsku školu a o njemu smo govorili u jednoj od emisija prošle godine. Prvo oficir iz Hriba bio je Josip Zvonimir Malnar rođen 1915. godine, koji je s odličnim uspjehom završio srendju gospodarsku školu 1932. godine a oficirom je postao 1936. godine.
Selo Markci dobilo je ime po tome šro je tu došao čovjek imenom Marko i po njemu je cijelo naselje dobilo ime. Poznati su bili svirači, pleh muzika, gusle, tambure, koji su obilazili svatove po raznim mjestima. Jedna žena imala je deset sinova koji su pomrli od prirodne smrti ili pak stradali u ratu od 1914-1918. godine. Umrla je u talijanskom logoru Trevizu 1943. godine. Ostavila je ona sina, koji vrativši se natrag nađe sve popaljeno. Nakon oslobođenja ljubav mještana prema rodnom selu, natjerala ih je da obnove opustošeno, i danas broji šest kuća. Selo Mogušari prozvali su po prezimenu Mogušar, koji je ostao u Mogušarima do 1919. godine. Otišao je u selo Gradište kod Vinkovaca. Prvi kesten bio je posađen po Mogušarima. Srednje Hrib nalazi se usred okolnih naselja okružen šumom, te je zbog svog položaja i dobio ime, dakle naselje na sredini Hriba. Stare priče prenose vjerovanja da su najači i najrazvijeniji muškarci i žene bili na Srednjem Hribu. Dolaskom Talijana na Hrib nestalo je ovih kršnih muškaraca, svi su postali žrtve ruku okupatora. Ostale su žene i dva starca. Tijela ubijenih ostala su razbacana po njivama i vrtovima, sve do povratka njihovih sumještana, koji su pokupili njihove kosti i pokopali ih u zajedničku grobnicu na groblju kraj crkve. Ta tragedija odigrala se 1942. godine.
Za naselje Živci priča kaže da su tu živjeli vrlo živahni ljudi. Prvi trgovac bio je iz Živci, trgovao je runom i runenim suknom koje su sami ljudi proizvodili. Trgovao je do Jaske i pri povratku upoznavao je ljude sa svojim putovanjima. Ostali su ostajali uglavnom kod kuće te su njegove priče za mnoge značile čudo, predstavljale su nešto novo, do čega nisu mogli svi doći. Na račun trgovine, ubrzo se obogatio, te mu je preostajalo novaca da posuđuje drugima. Ljudi su bili nepismeni a umjesto knjige i olovaka upotrebljavali su tzv. rovaš, to je bila dašćica na koju se zarezivalo nožem rimske brojeve. Kada bi nekome posudio novac, presjekao je pločicu na pola, te bi svaki imao polovicu. Kada se je dug plaćao, daščica se morala spojiti i svi se zarezi poklapati, kako ne bi jedan drugog da prevare. Kada je dug bio plaćen, na rovošu su se zarezi izrezali te je opet ostala čista za daljnje posuđivanje. Imao je dva posjeda, jednog na Hribu i drugog na Šegini. Živio je često u strahu od prepada hajduka na njegove bogate njive, a trgovački posao nastavili su njegovi potomci trgujući šumskim proizvodima, ugljenom i drvenim gredama. Njihov je voz prvi prešao preko Snježnika na more. Izgradnjom ceste nastavili su posao sve do 1942. godine. Imali su kuću na Šegini koja je spaljena prva u općini Čabar.
U dijelu Hriba, u jednoj dolini, smjestilo se selo Dolari sa dvije kuće. Prije početka rata sagrađena je i treća kuća. U Dolarima su bili prvi majstori za izradu bureta. U toku rata svi su otjerani u logor, kuće spaljene, te je danas ostala samo jedna kuća. Iznad Kupe  podno brežuljka zvanog Grič smjestilo se naselje Podgrič, dakle selo podno Griča. Ista sudbina zadesila je Podgrič kao ostale zaselke na Hribu u toku rata, u logoru je umrlo 12 muškaraca i tri žene. U dolini rijeke Kupe nalazi se mali zaselak Kupari. Lijepa dolina okružena šumom i bistri izvor Kupe ispod stijene Risnjaka privlačio je ljude kako danas tako i ranije. Rijeka je bogata ukusnim ribama te je več odavno postojao pazitelj zvan ribič.. Svakog petka odlazio je ovaj u Čabar da grofu ponese ribe, za što je dobivao malu nagradu. Postojala su dva mlina koja su služila ne samo za potrebe Hriba već i okolnih naselja. Pravili su pehare za vodu i tanjure. Preživjeli su oba rata sa više ljudskih žrtava. Položaj naselja Konjci je u obliku konjskog sedla te se računa da je po tome i dobilo ime. Mještani su se bavili raznim poslovima: pravili su košare, grablje i drugo što je bilo potrebno. Postoji prikladan teren za pašu sitne stoke i zemlja za obrađivanje. Planina je strma, okrenuta suncu te se ovdje najviše zadržavaju šumske životinje. Ljudi i selo stradali su u toku rata a nakon oslobođenja obnovljene su svega dvije kuće. Uz ime naselja Lazari vezana je slijedeća priča: Ljudi ovog kraja nazivaju sjenokošu "laz". Kako je ranije postojala na mjestu današnjeg  sela sjenokoša, počelo se selo nazivati Lazari. Vojni rok u to je vrijeme trajao 12 godina a vojnika koji bi se vratio nakon tog vremena nisu više prepoznavali jer se toliko promijenio. Dobro uspijevaju trešnje i šljive od čega peku rakiju. U naselju Steklice kuće su bile građene od drveta. Prozorska stakla nisu imali, već su i na prozorima imali daske te su se otvarali i zatvarali poput vrata. Jedan čovjek nabavio je staklo, nazvali su ga "steklica" i po tome je naselje dobilo ime. Iz Steklica je prva grupa ljudi otišla na rad u Slavoniju. Putovali su kolima do Savskog mosta, od Zagreba do Siska pješice a dalje nastavili lađom po Savi. Poslije su i drugi iz ostalih krajeva odlazili na rad. Mnogo su uništavali plemenitu divljač, naročito srne, tako da su godišnje potukli preko 150 komada. Zbog toga su bili omrznuti kod grofa i lugara.
Iznad sela Mošun diže se brijeg Mošun, koji je tako nazvan još prije postojanja sela. Izgradnjom kuća prozvali su tim imenom i sam zaselak. Ljudi su prikupljali bukovu gubu koju su prodavali trgovcima. Grof Paravić često je posjećivao Mošun jer su mještani s njim odlazili u lov a naročito mnogo lovili su puhove, koje su spremali posoljene u bačve. I za nastanak imena zaselka Putari u Spomenici škole postoji zanimljivo tumačenje: Tu je bila u blizini podignuta jedna kuća, vrlo dugačka, sa hodnikom. Kroz taj hodnik prolazila su djeca na put, po čemu su prozvani "putari". Ljudi su tkali platno od lana, time su se bavili najviše. Iz Putari je bio prvi vojnik koji je ratovao s Turcima, što govori o zavidnoj starosti ovog zaselka. Selo Šafari bilo je poznato po velikom broju ovaca, koje je grog zvao "schiflein" te su ljudi iz toga izvukli ime za selo. Prvi policijac bio je iz Šafari. Godine 1889. nabavili su prvu mašinu, te nisu više morali sve šivati rukama. Ruke je zamijenila mašina. Bili su poznati razni zanatlije, a mešu njima i samouki kipar Dragutin Krulić.
U Spomenici nalazimo i zapis da je u crkvenoj spomenici u Plešcima zapisano da se crkva na Hribu počela graditi 1800-te godine a gradnja je završena 1808- godine. Ranije je bila na tom mjestu drvena kapelica, a oko nje groblje. Kada su sagradili crkvu groblje su premjestili iza crkve. Prvi čovjek koji je bio pokopan na tom groblju, bio je jedan mladić iz Primorja koji je obolio od kolere i na putu za Hrib umro. Iza toga pomrlo je više ljudi od bolesti i gladi u godinama 1915, 1916. i 1917. Vrijedi spomenuti i zapis iz Spomenice vezan uz 1895. godinmu kada se pamti najveći snijeg koji je zatrpao sve puteve  u okolna sela. Ljudi su ostali bez hrane i tek na proljeće mogli su nabaviti ono najnužnije.
Školska zgrada postojala je ranije u zaselku Skednari. Tokom rata ona je uništena kao i čitavo naselje. Nakon oslobođenja nije postojala mogućnost za gradnju nove škole, te se nastava stalno od 1945. godine odvija u privatnoj zgradi s jednom prostorijom. Već više godina radi se na izgradnji nove škole ali uslijed slabih financijskih prilika nemoguće ju je završiti, ali u ovakvom stanju u kakvom je gledamo danas ne može ostati jer česte elementarne nepogode mogu je uništiti. Potrebno bi bilo da se dovrši, što bi olakšalo rad učenicima, učitelju, kao i samom vlasniku zgrade, koji već nekoliko godina šivi skučeno u dvije prostorije.
Zatim u Spomenici nalazimo kraće zapise ondašnjih upravitelja škole Vazmice Tomac i Ante Branice te rukovodioca Područnog odjela Hrib Slavice Zbašnik, vezano uz razdoblje od 1956.-1963. godine. Iz tih zapisa izvlačimo ono najvažnije, te tako u 1956. godini učiteljica Tomac spominje teške ekonomske prilike, nestašicu nastavnih pomagala, slabe putreve, brojne zaselke i njihovu međusobnu udaljenost i druge probleme, no usprkos svemu postižu se zavidne rezultati, a sve će biti još bolje "pogotova sada kada će biti dovršena nova zgrada škole". U školskoj godini 1957/58. nastava se i nadalje održava u privatnoj zgradi koja ne odgovara najelementarnijim zahtjevima jedne škole sa šest razreda jer sve se, po pisanju Vazmice Tomac, odvijalo u jednoj prostoriji. Te godine je Narodni odbor općine uz pomoć mještana i mjesnih organizacija pristupio konačnom dovršenju školske zgrade u koju je na kraju školske godine preseljen školski inventar. Radilo se te godine u dva odjeljenja s po tri razreda. I, II i III razred bili su prvo a IV, V i VI razred drugo, radilo se dvokratno a učiteljica Vazmica ujednio je bila i administratot i upravitelj. Škola je imala 56 učenika. Pišući ljetopis za školsku godinu 1958(59. upravitelj Ante Branica spominje da je nastava započela u novoj školi s nekoliko dana zakašnjenja jer su se na zgradi obavljali još neki radovi. Nova školska zgrada izgrađena je nešto južnije od ostataka bivše škole koju su spalili Talijani 1942. godine a u pogledu lokacije same škole iznosi se mišljenje da je nju trebalo sagraditi na mjestu gdje je po prilici kasnije sagrađen župni stan. Od dviju učionica samo je jedna opremljena namještajem, a na cijeloj zgradi još preostaje dosta posla da se učini. Nastava se odvija u pet razreda raspoređenih u dva odjeljenja koje vode Marija i Ante Branica, a ovo im je bila prva godina rada u ovoj školi koja
je brojila ukupno 45 učenika. Od školske 1959./60. godinu osnovna škola u Hribu nije više samostalna, priključena je osnovnoj školi u Gerovu kao njezino Područno odjeljenje s 4 razreda, učenici su bili podijeljeni u dva odjeljenja s 33 učenika početkom godine i 30 na kraju. Bračni par Branica u toj je godini završio s radom u ovoj školi, a njihov rad nastavila je Slavica Zbašnik kasnije udata Erent. Njezin zapis prvih susreta s Hribom, žiteljima i djecom dojmljiv je i pun emocija. Školu je započelo 29 a uspješno završilo 27 učenika, a oni su tijekom godine imali i četiri priredbe, koje su bile ugodno iznenađenje za mještane.
U naredne dvije školske godine, 1961./62. i 1962/63. učiteljica Zbašnik spominje da je školu polazilo 23 učenika a godinu zatim njih 18 jer nijedan učenik nije bio upisan u prvi razred. Zbog malog broja djece naime, odlučeno je da će se u I razred upisivati svake druge godine. Ima i zapis o organiziranim dječjim priredbama, izletima u susjedna naselja, nabavljenim nastavnim sredstvima i pomagalima, knjigama, dijaprojektoru, fotoaparatu, flanelografu i dr. te nastavku radova na uređenju škole i otkupu zemljišta kraj škole te izboru članova školskog odbora kojeg su u šk.god 1962/63. sačinjavali: Ivan Erent iz Lazari, Josip Žagar iz Skednari, Josip Janeš iz Markci, Ivka Vukelić iz Srednjeg Hriba, Josip Turk iz Srednjeg Hriba, Josip Malnar iz Steklica i Slavica Zbašnik kao učiteljica.     

Željko Malnar