RAVNA GORA, 11. rujna 2008. godine – Zahvaljujući istraživanjima gospodina Emila Crnkovića, dio bogate prošlosti Gorskog kotara sve je pristupačniji i poznatiji. Nakon što smo nedavno predstavili njegova istraživanja vezano uz prvu staklanu u Gorskom kotaru u naselju Perlasdorf  nedaleko Crnog Luga, sada ćemo predstaviti staklanu u Ponte Sušici.
Nakon nekoliko decenija stanke, u Gorskom kotaru dolazi do osnivanja i druge staklane. Njen vlasnik je staklarski majstor Antun Holub. Naime, zbog teških životnih uvjeta u češkoj, izazvanim višegodišnjim ratom, carica Marija Terezija planski dovodi u Gorski kotar, uz Karolinsku cestu, nove naseljenike, pretežito obrtnike majstore i radnike različitih struka. Tako je godine 1763. stiglo u naselja između Vrbovskog i Mrkoplja oko 150 doseljenika pod vodstvom češkog staklarskog majstora Antuna F. Holuba. Oni su potakli u Ponte Sušici otvaranje manufakture stakla, a u Ravnoj Gori opsežnu proizvodnju pepeljke (potaša). To područje tada je potpadalo pod Vojnu krajinu a tu su bile karaule s malom vojničkom posadom. U Sušici je bila zidana karaula, a u Ravnoj Gori je 1753. godine u karauli bila posada od 10 vojnika sa zapovjednikom.
Naseljavanje Čeha nije išlo bez teškoća. Domaće stanovništvo s tamošnjim Vlasima na čelu, buni se protiv doseljenika tvrdeći da im došljaci oduzimaju kruh i otimaju stanove. Nisu im dali graditi kuće, pa su pojedini godinama stanovali po šatorima. Povratak u Češku nije imao smisla, jer je kod kuće bilo još veće siromaštvo. Vlasi su se najviše bunili protiv Holuba, smatrajući ga začetnikom svega zla. Naime, Holub je, sagradivši staklanu u Sušici, dobio od vladarice posebnu dozvolu za uporabu nenastanjenih kuća, koje su nekad nastanjivali Vlasi, a kuće su stajale prazne.   Saznavšiza odluku carice Marije Terezije, Vlasi su na sve moguće načine htjeli spriječiti izgradnju i rad staklane. No, Holub je prevladao sve teškoće i staklana je proradila 1766. godine, nastavljajući rad i poslije njegove smrti, sve do 1811. godine. Holub je i dalje bio izvrgnut nemilim ispadima i prepadima, pa je 1768. godine napadnut i temeljito opljačkan. Staklana je proizvodila raznovrsne staklene predmete na tzv. «češki način»: čaše, pehare, vinske čaše i boce. No, proizvodnja staklenih ploča bila je loše kvalitete. Postupno dolazi do financijskih teškoća. Staklana je 1781. godine radila s 10 peći i isto tolikim brojem staklara. Dvadeset radnika je radilo sporedne poslove primjerice  donošenje i odnošenje materijala. Bjelutak slabije kvalitete postojao je u neposrednoj blizini staklane, a bolji se dobavljao iz okolice Zagreba. Godine 1781. Holub umire, a poslove preuzima njegova udovica. Godine 1784. staklana zapošljava 50 radnika od čega sedam staklara Čeha, jednog domaćeg majstora, dok ostatak čini domaće radništvo. Staklana prestaje s radom oko 1811. godine, kada sušički posjed kupuje grof Laval Neugent, vlasnik grada Trsata. Neki povjesničari su bili u zabludi kada su spominjali da je staklana iz Ponte Sušice e bila u blizini izvora Kupe, odnosno uz potok Sušicu, koji tijekom ljeta presušuje.
Osim staklana u Gorskom , u XVIII. stoljeću su djelovale staklane na varaždinskom području i u Slavoniji. A u XIX. stoljeću hrvatska proizvodnja stakla i staklarstvo koncentrirani su u Slavoniji (požeška dolina i drugdje), gdje postaje jedna od najvažnijih obrtnih grana. Početkom XIX. stoljeća  1818. godine osniva se u Gorskom kotaru, u Mrzloj Vodici,  treća staklana od strane domaćeg čovjeka, veletrgovca Andrije Ljudevita Adamića iz Rijeke, no o njoj jednom drugom prilikom.
Prilozi gospodina Emila Crnkovića o staklanama u Gorskom kotaru, naći će svoje mjesto u monografiji Crni Lug, čija je priprema u tijeku, a nadamo se da će u tom izdanju biti i drugi vrijedni prilozi suradnika vezani uz povijest Crnog Luga ali i Gorskog kotara.

                                                                   Željko Malnar