SUKOBI OKO VLASNIŠTVA ČABARSKOG KRAJA

            Današnju prilog posvećen je  upoznavanju s nekim sukobima te različitim tumačenjima vezano uz činjenice na koji su način Zrinski i Frankopani došli u posjed čabarskog kraja. Iz zapisa kojima raspolažemo, a napisali su ih brojni autori, proizlaze različita tumačenja načina na koji su navedene obitelji stekle svoje posjede u našem kraju. Ako se radi o izvorima koji potječu sa slovenske strane oni govore uglavnom o otimanju zemljišta od strane poznatih hrvatskih velikaških obitelji a ponegdje se spominje i prevara, dok u drugim, hrvatskim izvorima postoje druga tumačenja nastale problematike. Vama slupateljima prepuštam sud tko je bio u pravu a u narednim minutama iznijeti ću tek nekoliko zapisa posvećenih narećenoj problematici.
Prvo ću vas upoznati s napisom gospodina Jože Ožure objavljenom u "Osilniškoj dolini" broj 13. od studenog 1998.g. gdje je navedeno slijedeće: "Do sredine 17. stoljeća sva su područja u okruženju Kupe i Risnjaka pa sve do Babnog Polja bila dio Kranjske. U 16. stoljeću započeli su Zrinski i Frankopani postupno prisvajati gerovsku župu i na taj način posezati preko tadašnje kranjsko - hrvatske granice. Jurij Thurm je tada prepustio naselja kočevskog gospodarstva na drugoj obali Čabranke na dosmrtno uživanje grofu Krištofu. To je onaj Turn kojeg su kočevski kmetovi na prooljeće 1515. godine ubili zajedno s opskrbnikom Strženom.
Iz izvješća reformacijske komisije od godine 1574. razvidno je da je Turn dao naselja s druge strane Čabranke na dosmrtno uživanje grofu Krištofu, prijatelju Zrinskih. Frankopani i od njih Zrinski nakon toga te su si krajeve prisvojili i nikada ih više nisu htjeli vratiti pod kočevsko gospodarstvo. Zrinski koji su imali rodbinske veze s Frankopanima, iskoristili su sukobe unutar kočevskog gospodarstva. Nikola Zrinski si je to područje, kako piše u "Kočevskom zborniku "95, "nasilno prisvojil v času ko je imela Kočevje grofica Doroteja, vdova grofa Štefana Blagaja, ker je bila tako okupirana z drugimi skrbmi, posebno zaradi napadov Vlahov z Zrinskih posestev"…. Njenu nemoć iskoristio je Zrinski i prisvojio si područje od grobničkih međa do Čabranke što približno iznosi 4 kvadratne milje.
I ne samo da je po narečenom izvješću Zrinski otuđio to zemljište s  druge strane Čabranke, već su njegovi podavnici - Vlasi, u više navrata pljačkali Osilnicu. Svoj su posjed Zrinski širili dalje nego što im je bilo dano darovnicama modruškoj i vinidilskoj županiji, dakle, od granice Vinodola, preko Grobnika sve do granice Kranjske. Tako su nastali po slovenskim izvorima frankopanski posjedi u Gerovu, Brodu i Čabru. Frankopani su za svoje željezarske pogone u Fužinama trebali velike količine drva i drvenih proizvoda poput ugljena, a svega toga bilo je u dovoljnim količinama uz i preko granice s Kranjskom, te su ga počeli sve češće prisvajati.
Kranjski deželni stanovi su se 15. prosinca 1617. godine potužili da si je knez Petar Zrinski prisvojio velik dio čabarskog područja koje je bilo sastavni dio kočevskog gospodstva, te da je izgradnjom brana na rječici "Ossionici"-Čabranci uniištio kranjske mlinove te još dodaju da je tu kopao željeznu rudu, sjekao drveće i palio ugljen. U okolnim šumama, kako kočevskog tako i loškog gospodstva, tada su bespoštedno sjekli drveće. Zbog toga se kranjska državna vlada više puta potužila caru Leopoldu I, a kako stoji u zapisima, to je činila 1640, 1643, 1649, 1652, 1659 i 1670.g. na što je car Leopold I odgovorio da će dijelove koji su Kranjskoj silom oduzeti vratiti. Na ponovnu pritužbu 1671. godine, naredne se godine sastavila koja je sporno granično područje obišla i donijela odluku da Kranjska opet mora pravno steći posjed ugrabljenih dijelova… Spor se zavlačio  i postao sve više zapleten, a okončan je tek krajem 18. stoljeća, kada su u Beču "izgubili dokumente o njemu". Dugotrajno istjerivanje pravde nije vratilo narečena zemljišta kočevskoj gospoštiji, tek Babno Polje je bilo vraćeno loškom gospodstvu.
Evo toliko o narečenom sporu iz napisa Jože Ožure a isti se odnosi prvenstveno na zemljište u porječju Čabranke. U posjedu smo i određenih pismenih zapisa koje nam je ustupio Antun Žagar Kramar iz Prezida a njemu ih je dao Jože Janeš iz Murske Sobote, u kojima se također spominju hrvatske pretenzije na određena područja u Kranjskoj posebice vezano uz posjed Lož. Tako autor pod naslovom "Prezid je spadal pod Postojnsko kresijo" navodi slijedeće: " Dne 12. rujna 1847. godine je grof Lichtenberg ondašnjem nadležnom državnom zboru izmešđu ostaloga poručio:"Hrvati su stavili 6 zahtjeva….Kranjska država pa ima svega 2, sli zato jako važna zahtjeva. Ona naime traži naselje Prezid ("Altbabenfeld" što bi u slobodnom prijevodu značilo "Staro Babno Polje", koje je nekada spadalo pod Postomjsku kresiju i koje broji iznad 100 kučća s velikom šumom, te ima 9471 jutara i 1313 četvornih hvata zemlje. Drugi zahtjev odnosi se na Žumberački kraj….,Zahtjev Kranjske za povrat Prezida je tako parvičan, da ne bi smjelo biti dilema o pravičnom ishodu narečenog, a to je mišljenje adjunkta c.k. fiskala dr. Ulepića koji je o narečenom već napisao nekoliko pismena. Takvoga je mišljenja bio i zagrebački biskup, predsjendik komisije za granice…no očekivanja državnog sabora Kranjske nisu se obistinila, mijenjale su se osobe koje su vodile narečeni postupak, zabilježena su trojica od njih. Slovenci spominju da su Hrvati namjerno odugovlačili sam postupak, trajao je već skoro 14 godina i kako smai kažuu "boje se da se rasprave ne bi razvukle toliko da im ne bi bilo vidjeti ni kraja ni konca".
U "Novicama" od 15. rujna 1869. godine zapisano je da je "Prezid i sve što njemu pripada kranjska zemlja, to pričaju stari zapisi, to zemljište dano je na određeno vrijeme u zakup željeznoj tvornici u Čabru a to dokazuje Postojnski okružni glavar u svom pismu kojeg je u Zagrebu 17. listopada 1846. godine priložio zapisniku. Vezano uz sam Prezid zanimljiv je podatak u kome se spominje da su Zrinski pored dvorca u Čabru imali i lovačku kuću u Prezidu. Ovdje smatram za potrebno spomenuti također da se u presliku Čabarskog urbara iz 1779. godine kojeg posjedujem, spominje kod "Tabelle Urbarialis Possessionum Babino Polje et Gorachi, Montanae Classic 4, cum Jugeribus 18 et Falcastris 9 praeter Fundum Intravilaanum a nešto niže nailazimo na napis "In Possessione Babino Polje-Prezid". U odjeljku "Colonis Liberae Migrationis ad Montanum Camerale Dominum Chabar Spectantes" spominje se 72 osobe uglavnom različitih preuzimena a potom se u odjeljku "Subinquilini ad idem Dominum Spectantes" još spominju Jacob Tomacz i Vdova Ursa Osvald. Iz narečenog je vidljivo da je u to vrijeme Prezid s Babnim poljem (ili je to možda bilo samo jedno naselje . Staro Babno Polje), pripadao čabarskom gospodstvu. I da se ponovno vratimo zapisu Jože Janeša koji vezano uz grofa Paravića i listinu cara Franje II od 14. rujna 1798. godine spominje da je isti bio vlasnik Babnog Polja (Prezida) s 80 zidanih i drvenih kuća.
Vezano uz narećeno vrijedno je spomenuti slijedeće. U knjizi "Ekonomika kasno feudalnih vlastelinstava" kod odjeljka posvećenog Komorskog gospoštiji Čabar u vremenu od 1787.-1897.g. u opisu komorskog inspektora Josipa Kralja, koji je na terenu boravio od 2. do 28. svibnja 1788. godine, spominje se da čabarsko gospodstvo graniči na sjeveru s posjedom grofova von Kobenzel te gospoštije Snježnik nekada knezova von Ausperg a sada grofova von Lichtenberg a ba su posjeda u granicama Krajnske. Isto tako i grofovija Kočevje knezova von Auersperg na istoku, zatim prema zapadu i jugu susjedi su čabarskog gospoštiji imanja Brod i Grobnik grofova Batthyany. Vidljivi su granični znaci potok Čabranka prema Kranjskoj a rijeka Kupa (od izvora do utoka Čabranke u nju) prema gospoštiji Brod. Izvor Bela voda označava granično područje prema Snježniku, dok su na drugim mjestima postavljeni kameni križevi. Među 24 naselja koja  uz središte Čabar čine komorsku gospoštiju, spominje se i Prezid, a u njemu i pravo točenja. Zanimljivo je da je u to vrijeme u Prezidu bilo 81 kuća u kojima je stanovalo 81 obitelj s 538 žitelja od čega 254 muškaraca i 284 žena. U 1880. godini nalazimo na spominjanje Prezida i to kao općine s 163 kuće te 830 stanovnika.
O narečenoj tematici našao sam zapis i u knjizi Jože Primca "Peter Klepec in njegova dežela" izdanoj u Kočevju 1991. godine. Tu, na stranici 34. u podnaslovu "Zavičaj Petra Klepca" (Slovenski izvori) stoji napisano da je pokojni povjesničar Ivan Smolčić u knjizi "Petsto lem mesta Kočevje" (izašla 1971.g.) između ostaloga zapisao da su Slovenci još prije 13. stoljeća naseljavali također Osilnišku dolinu gore do Papeži i Belice. I dalje: " S ustanovljenjem crkvene ispostave u Kočevju smanjila se ribnička županija, najstarija žuma na Dolenjskem. Kao župa imala je u svojoj domeni, pored ribničkog polja sa sodraškom dolinom, još i sve pokrajine južno od njega do Kupe, te od Gerova i Babnog Polja do Bele Krajine i do črnomeljske i poljanske županije kraj Dolenjskih toplica." U poglavlju "Kočevska po izumrtju Celjskih" na strani 12 knjige "Petsto let mesta Kočevje" nalazimo na opis granica kočevskog gospodstva…….na zapadu je dosezalo preko Čabranke u Hrvatsku još dalje od Gerova……od izvora Kupe je stara granica kočevskog gospodstva prolazila po padinama Risnjaka i do Malog Snježnika, odakle se kretala prema sjeveru na Šeginček i dalje u smjeru Krnica, Crni Lazi, Lepi i Beli Studenac, Kozji Vrh, Babno Polje, Vražji Vrtec, Rimski zid, Požarišće.
Dalje na stranici 13. Simončić piše da se tada, po nestanku loze grofova Celjskih (1156.g.)….. nisu točno znale granice i da je dolazilo do graničnih sporova, koji su kočevsko gospodstvo znatno smanjili i okrnili. Izgiubljeno je Babno Polje, koje je prigrabilo Loško gospodstvo, gerovsku županiju od grobničke granice do Čabranke prigrabili su Frankopani i za njima Zrinski". Iz urbara iz 15. i 16. stoljeća (ista knjiga 23 strana) vidljivo je da …..pod kočevsko reško nadleštvo spadala je također Osilniška dolina i Gerovska županija koju su u 16. stoljeću prigrabili Frankopani. I dalje….Godine 1574. ….kočevsko reška nadležnost više nije uključivala gerovsku županiju……te…..s pripojenjem gerovske župe koja je obuhbvaćala granice od Grobnika do Čabranke Frankopansko vinodolskom vlasništvu, kočevsko se gospodstvo stisnulo na svega 4 kvadratne milje."
O narečenoj tematici našao sam zapi i u knjizi A, Burića "Povijesna antroponimija Gorskog kotara" izdanoj 1983.g.. Spominje se u nekom vinodolskom zapisu iz 1260. godine naselje Brezidin (današnji Prezid) kod Babnog Polja kao posjed knezova krčkih, a na više mjesta spominje se kao vlasnike čabarskog kraja (iako još nenaseljenog) u vremenu između 1193. do 1577. godine knezove Frankopane, potom do 1670. godine knezove Zrinske, Ugarsku komoru do 1692.g., nakon toga Austrijsku komoru do 1798.g., a od tada pa do 1866. godine Matiju Josipa polemenitog Paravića a za njim do 1945.g. baruna Ghyczya.
Vrijedno je ovom prigodom prolistati i knjigu E. Laszowskog "Gorski kotar i Vinodol" (Zagreb 1923.g.), gdje se na 46 stranici nalazi zapisano: "Čini se da je jedan dio čabarskih posjeda knezova Zrinskih nekoć bio pod gospoštijom Kočevje, grofova Auersperga u Kranjskoj te su ga Zrinski zaposjeli. Bar se tako razabire u jednom memorandumu kneza Henrika Auersperga upravljenog godine 1748. Komori." Dalje na stranici 50 iste knjige nalazim,o na zanimljivu bilješku "Jedva što je prestala vlast Zrinskih u Čabru, podastriješe 15. prosinca 1671. godine kranjski staleži predstavku kojom zahtijevahu natrag veliki dio čabarskog teritorija, što ga je tobože knez Petar Zrinski prisvojio od teritorija grofovije Kočevje, te gradnjom vodenih brana na pritoku "Ossionici" (Čabranki)  oštetio kranjske mlinove. Na teritoriju kočevskom vadio je željeznu rudu, sjekao drvo i palio ugljen. To da se dogodilo za vrijeme kada je Kočevje držala udova grofa Bagaja, a ona zaokupljena drugim brigama naročito provalama Vlaha s imanja Zrinskih koji su često haračili u selu Osivnici, nije protiv toga posvojevanja prigovarala. Tako da je Zrinski posvojio neke 3 do 4 kvadratne milje kočevskog gospodstva, od grobničkih međa sve do Čabranke. Time da su 2oštećivane i kranjske gospoštije Gotenica, Snježnik i Lož. 16. siječnja 1673. godine određuje kralj povjerenstvo, koje je doista neke zemlje povratilo kranjskim gospoštijama, osim kočevskoj. Ugarska je komora prigovarala, te je pravda i dalje tekla, dok se nije napokon knez Henrik Auersperg godine 1748. odrekao prijepornog teritorija uz odštetu od 12.000 forinti. Tim su mu bili nadoknađeni samo parbeni troškovi. On je uz taj uvjet kraljici Mariji Tereziji stavio na raspoložbu ove zemlje, no i unatoč tome se parnica nastavila dok se nijesu pod konac 18. stoljeća svi parbeni spisi izgubili." Na stranici 55. nalazimo zapis vezan uz 1778. godinu u kojem je navedeno:" Za Čabar se zanimao i kočevski gospodar knez Auersperg i grof Krste Erdody. Ovo je nagađanje s Komorom trajalo više godina, a usto su se porodile i opet međašnje zadjevice. Kočevje je tražilo Babno Polje, selo Kut (Winkel) a Snježnik neke šume, no svi su se pregovori izjalovili."
Iz narečenog je razvidno da je usprkos nenaseljenosti, čabarski kraj u davna vremena bio mnogima zanimljiv, a težnje za vlasništvom uvjetovalče su brojne sukobe. Gledano na pojedine povijesne izvore različito je i tumačenje samih sukoba ali i teritorijalnih pretenzija. Slovenski izvori to prikazuju na jedan način, a hrvatski na drugi. No činjenica je da nije bilo moguće da se primjerice Prezid u hrvatskim starim dokumentima spominje kao sastavni dio hrvatskog teritorija a u isto vrijeme slovenski ga izvori tretiraju kao dio Kranjske, u sklopu Loškog, Postonjskog pa čak i Kočevskog gospodstva. Sigurno je da su se vjekovni sukobi između vlasnika pojedinih gospodstava prelamali preko ljudi i određenog teritorija, ondašnji grofovi nisu bili zadovoljni svojim imetkom, a krađe zemljišta, upadi preko granice i pljačke, bili su svakodnevnica.

Željko Malnar