POVEZANOST  VILIMA SVEČNJAKA S ČABROM

         ČABAR, 18. svibnja 2007. godine - Vilim Svečnjak, poznati akademski slikar iz Zagreba, rođen 1906. godine u Zagrebu, od najranije mladosti usko je povezan s čabarskim krajem, a kao znak dobre volje i prisjećanja na dane djetinjstva , prije dvadesetak godina 1987. godine, poklonio je Čabru četrdesetak  svojih radova koji su bili prvo izložene u domu kulture “43. istarska divizija” u Čabru, a kasnije su preseljeni u adaptirani prostor u dvorcu Zrinskih a cijela je postava novim donacijama samog umjetnika i njegove nećakinje Višnje Stopar Poljančić povećana na zavidan broj od pedesetak izložaka.
Budući da će se ove godine navršiti dvadeset godina od stvaranja  stalnog postava Donacije Vilima Svečnjaka u Čabru, prilika je da se o ovom umjetniku i njegovoj povezanosti s čabarskim krajem kaže nešto više. Inspiracija za to došla je od strane gospođe Višnje koja je nedavno gradonačelniku Čabra Marijanu Filipoviću uputila pismo kojim mu skreće pozornost da je prošlo  dvadeset godina od dana kada je njezin ujak prof. Vilim Svečnjak darovao dio svojih slika voljenom Čabru, te je slijedom toga čabarska donacija starija od zagrebačke.
U monografiji “Vilim Svečnjak 1906-1993.” urednici koje su Branka Arh i Daina Glavočić, a izdala ju je 2006. godine Galerija “Mona Liza” u Zagrebu, nalazi se dosta opširan životopis ovog poznatog umjetnika kojeg je napisao suprug gospođe Višnje  gospodin Borivoj Poljančić a u istom navedeni su svi značajni događaji iz umjetnikova života, ali i razlozi njegove povezanosti s Čabrom. Vilim je rođen 12. srpnja 1906. godine, a ubrzo nakon njegovog rođenja 1908. godine  zajedno s ocem  Ivanom i majkom Katicom odlaze u Čabar. Desilo se to na  nagovor očevog prijatelja i uvjeravanje da u cijelom Gorskom kotaru nema fotografa, što je sjajna prilika za dobru zaradu. Obitelj se nastanjuje u samom središtu Čabra. U prostranom dvorištu otac gradi atelje sa staklenim krovom, koji se svake zime pod teretom snijega urušava, ali ga otac svakog proljeća obnavlja. Obitelj se u godinama između 1908. i 1911. povećava za dva člana. Nasuprot kuće u kojoj je živjela obitelj Svjećnjak, na malom središnjem trgu, nalazila se krčma Franje Vrusa i trgovina mješovite prekomorske kolonijalne robe. Vrusova pivnica bila je okrenuta trgu i tu se jednog dana 1912. godine pojavio neki radnik zaposlen u Turkovoj pilani. Taj bi čovjek subotom i nedjeljom, u slobodno vrijeme, oslikavao dna velikih bačava. Bio je samouk, a na tim bačvama slikao je prizore iz seoskog života: žetve, berbe grožđa, svadbe, sajmove, crkvene godove i pučka veselja. Sam Svećnjak je o tome rekao:” Slikao je tako sjajno da sam ja stajao zarobljen čarolijom njegova umijeća. Moji su me vršnjaci zvali u igru, ali ja se nisam odazivao. Fasciniran neodoljivom i sugestivnom ljepotom prizora, koji su nastajali pred mojim očima iz kista ovog pučkog majstora, nisam se satima micao od njega. Tada sam dobio želju da i sam pokušam risati, a risao sam kao većina djece mog uzrasta. Ali imao sam i malo sreće, jer mi je brat moje majke, Štefan Kolenko, namještenik na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, inače sušta dobrota od čovjeka, čim je čuo za moju sklonost, počeo redovito slati slikarski pribor, pastele i akvarele, a osim toga pretplatio me na bečki časopis “Jugend”. Svaki slobodni trenutak pasionirano sam koristio za crtanje i bojanje. Tako se u meni rodio slikar”.
U godinama između 1913. i 1917. Vilim pohađa pučku školu u Čabru a učiteljica mu je bila Danica Lipovac, koja će ga kasnije podučavati za gimnaziju, kao izvanrednog đaka. Od 1914. do 1916.  otac se nalazi na talijanskoj fronti na Soči, a obitelj preživljava tešku oskudicu. Kao i velika većina tamošnjeg pučanstva uglavnom gladuje, a prehranjuje se tucanom korom drveća pomiješanom sa posijama i neznatnim količinama kukuruznog brašna, što ga dobiva od aprovizacije. Nakon povratka oca s fronte, ranjenog i bolesnog, posla ima malo a da bi se prehranili otac se bavi i švercom duhana. Kako je talijanska vojska okupirala Hrvatsko primorje s Grobničkim poljem i Risnjakom, Vilim sa svojim vršnjakinjama Ružicom Viborny i Mirom Turk, u pratnji oca, kreće pješice na Sušak. Kreću se noću preko Risnjaka. Kako nemaju putnih isprava, probijaju se šumskim stazama. Na Grobničkom polju nailazi na njih talijanska patrola i uključuje ih u dugu kolonu uhićenih. Snalažljivošću oca, uspiju se, prolazeći kroz oveće skupine žena i djece, izvući iz kolone i pomiješati s njima. Oko ponoći stižu na Sušak, gdje u iduća dva dana Vilku i njegovim kolegicama polazi za rukom položiti sve ispite s vrlo dobrim ocjenama. Naredno, 1917. godine Vilim na isti način polaže i drugi razred gimnazije na Sušaku. Ocu konačno posao ide dobro, ali on ne odustaje od svojih ambicija i namjera te želi da se vrate u Zagreb i da tamo otvori moderni fotografski atelje. Da bi došao do potrebnih sredstava, u tijeku idućih godina obilazi sva proštenja od Plešci, Gerova, Prezida, do Cerknice, Rakeka i Kočevja u susjednoj Sloveniji, tegleći na leđima fotografsku opremu. Kod puka stječe povjerenje i dobro zarađuje. Za taj novac naručuje iz Beča velike, najmodernije aparate, kakve posjeduju samo najveći zagrebački fotografi onog vremena, kao što su “Mosinger” i “Tonka”. U podrumu uređuje najkompletniji fotografski laboratorij. Majka Katarina nema smisla za očeve ambicije, svađe postaju sve teže, što na kraju dovodi do raspada braka.
Vilim je vrlo osjetljive naravi i teško podnosi napetu atmosferu u kući. Pored toga pomaže majci. Na svojim rukama odnjihao je obje sestre i najmlađeg brata, brinuo se za njih i obavljao sve kućanske poslove, sve do pranja pelena u hladnoj Čabranci. Malo mu je preostalo vremena za igru, risanje i čitanje, što mu je bila posebna strast. Ujak Štefan obilno ga opskrbljuje knjigama primjerenim njegovu uzrastu. Nastavlja školovanje na Drugoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, a njegovi nastavnici crtanja Krušlin, Angeli Radovani i Zlatko Šulentić zapažaju njegovu darovitost za risanje i savjetuju mu da se nakon završetka gimnazije upiše na Likovnu akademiju. Prve dvije godine po dolasku u Zagreb stanuje u podrumskom stanu tete Marice, a ljetne praznike provodi kod kuće u Čabru. U ono vrijeme na relaciji Čabar - Delnice prometuje poštanska diližansa srednjevjekovnog tipa. Kad vlak iz Zagreba kasni, a to se često događa, napose zimi, diližansa odlazi ne čekajući vlak. Vilim čitav put od Delnica do Čabra, oko 50 kilometara, prevaljuje pješice s naprtnjačom na leđima u kojoj kući nosi rublje za pranje i skromne darove članovima obitelji. Da situacija bude gora, svaki puta kada bi se vraćao sa školskih praznika u Zagreb, čekalo bi ga neugodno iznenađenje. Gazdarica bi, u međuvremenu, iznajmila sobičak nekom drugom i tako se svaki put našao na ulici teško nalazeći novi smještaj. Stanovao je u kojekakvim jazbinama i zakucima.
Nakon što mu je otac prestao slati i onu mizernu mjesečnu pomoć, Vilim je prisiljen odlaziti u pučku kuhinju na Tuškancu, gdje je za ručak dobivao besplatno tanjur graha ili ričeta. Da bi nešto zaradio, davao je poduku đacima s lošim ocjenama, uz bijednu naplatu. Od tog novca kupuje knjige, koje strastveno čita zanemarujući učenje, pa u većini predmeta ima najniže ocjene, osim u hrvatskom jeziku i risanju. Njegove sastavke na satu hrvatskog jezika čita profesor Kurbanović pred čitavim razredom kao literarno najuspjelije. Vilima posebno privlači kazalište i mnoge večeri provodi u đačkom parteru. Godine 1925. teško obolijeva na srcu i vraća se u Čabar. Zbog bolesti gubi godinu dana. Prijatelji Anđelko Štimac, Vladimir Štetić i mlada glumica Jelena Bilbija dovode ga u Zagreb i osiguravaju mu pristojan smještaj i liječenje. Uskoro mu otac umire od tuberkuloze, a majka, koja je uz supruga naučila sve tajne fotografiranja, nastavlja voditi posao i uzdržavati obitelj a Vilima moli da nađe neko rješenje i preseli obitelj u Zagreb što on čini 1926. godine. Tada prestaje njegova povezanost s Čabrom jer nije više imao razloga da se vrati u taj kraj. Počeo se intenzivnije baviti slikarstvom, crtajući u prvo vrijeme portrete i time stvarajući za sebe i obitelj određenu materijalnu sigurnost
Odvojenost Vilima Svečnjaka od Čabra potrajala je sve do ranih osamdesetih godina XX. stoljeća, kada su počeli prvi kontakti i posjeti Andrije Zbašnika, Josipa Antonela i Antuna Žagara s ovim vrsnim umjetnikom i pokušaji da ga se ponovno vrati u Čabarski kraj. Jednom tom posjetu Zagrebu, razgledavanju Svečnjakove izložbe u vili Zagorje te upoznavanju s autorovim ateljeom prisustvovao je i sam autor ovog priloga. Posjete i razgovori urodili su plodom i Vilim Svečnjak vratio se u svoj Čabar, pri čemu je rekao da se  bojao doći iz razloga što je čuo da je Čabar tijekom II svjetskog rata dva puta bio bombardiran te njegovog Čabra onakvog kakvog se on sjećao više nema. Na licu mjesta uvjerio se da njegova bojazan nije bila opravdana, a prilikom šetnje ulicama Čabra prisjećao se dana djetinjstvo i njemu dragih osoba, ali i stanara pojedinih kuća.
Vilim Svećnjak umro je u Zagrebu                  godine, a njegova povezanost s Čabra nije prestala. Na ovog vrsnog umjetnika podsjeća Galerija s njegovim djelima u dvorcu Zrinskih u Čabru koja jer sve posjećenija i mnogi se s razlogom pitaju, kako je to jednoj maloj sredini kao što je Čabar uspjelo da dobije ovako vrijedno bogatstvo. Istina je da je prva ljubav uvijek najjača i najupečatljivija a to je svojom donacijom pokazao i sam umjetnik.

                                                                                 Željko Malnar