O OBITELJI VILIMA SVEĆNJAKA
 ČABAR, 17.ožujka 2008.godine – Među brojnim obljetnicama vezanim uz zbivanja u čabranskom kraju, posebno mjesto svakako zauzima ona vezana uz obitelj poznatog akademskog slikara Vilima Svečnjaka, koji je dane djetinjstva proveo u Čabru i tu se prvi puta upoznao s miješanjem boja i slikanjem. Naime, otac Vilima Ivan, došao je s obitelji prije stotinu godina, dakle 1908. godine u Čabar i tu otvorio fotografsku radnju.
Ivan Svečnjak rođen je 1881. godine u selu Sveti Petar Konoba kotar Krapina. Natjeran bijedom krenuo je, kao petnaestgodišnji dječak, u svijet.. Uputio se prema Beču i propješačio cijeli put, zaustavljajući se u pojedinim mjestima Slovenije i Austrije, gdje se prihvaćao raznih poslova kod seljaka i obrtnika, da bi preživio i ostvario svoju namjeru. Tako je putem naučio slovenski i njemački te izučio dva zanata. Prispjevši u Beč imao je sreću da bude primljen kod uglednog fotografa, kod kojeg je u redovnom roku završio nauk i postao vrstan pomoćnik. Bistar i radoznao, za boravka u Beču posjećivao je kazališne predstave i koncerte, čitao dnevnu i periodičnu štampu i s posebnom pažnjom pratio politička zbivanja u domovini.
Vilimova Majka Katarina Kolenko, rođena je u selu Greda kraj Maruševca. Kao desetgodišnju djevojčicu prihvaća je poznata plemićka obitelj Vraniczany, koja je tada obitavala u Zagrebu u palači u kojoj se danas nalazi Moderna galerija i Kabinet grafike HAZU. Tu je mala Katica pomagala u kuhinji i tijekom godina postala vrsna kuharica. Godine 1904. nakon povratka iz Austrije Ivan Svečnjak upoznaje Katicu Kolenko i stupa s njom u brak., a 12. srpnja 1906. godine rodio im se sin Vilim kojeg zovu Vilko. Obitelj stanuje u prizemnici, u Ilici 210 a u blizini otac otvara skromni fotografski atelje.
Na nagovor očevog prijatelja, godine 1908. obitelj seli u Čabar. Prema uvjeravanju tog prijatelja, u cijelom Gorskom kotaru nema fotografa, što je sjajna prilika za dobru zaradu. Obitelj se nastanjuje u samom središtu Čabra. U prostranom dvorištu otac gradi atelje sa staklenim krovom, koji se svake zime pod teretom snijega urušava, ali ga otac svakog proljeća obnavlja. Nasuprot kuće, u kojoj je obitelj živjela, na malom središnjem trgu, nalazila se krčma Franje Vrusa i trgovina mješovite prekomorske kolonijalne robe. Vrusova pivnica bila je okrenuta trgu i tu se jednog dana 1912. godine pojavio neki radnik zaposlen u Turkovoj pilani. Taj bi čovjek subotom i nedjeljom, u slobodno vrijeme, oslikavao dna velikih bačava. Bio je samouk, a na tim bačvama slikao je prizore iz seoskog života: žetve, berbe grožđa, svadbe, sajmove, crkvene godove i pučka veselja. Sam Vilim Svečnjak je o tome govorio:» Slikao je tako sjajno da sam ja stajao zarobljen čarolijom njegova umijeća. Moji su me vršnjaci zvali u igru, ali ja se nisam odazivao. Fasciniran neodoljivom i sugestivnom ljepotom prizora, koji su nastajali pred mojim očima iz kista ovog pučkog majstora, nisam se satima micao od njega. Tada sam dobio želju da i sam pokušam risati, a risao sam kao većina djece mog uzrasta. Svaki slobodne trenutak pasionirano sam koristio za crtanje i bojanje. Tako se u meni rodio slikar».
U vremenu od 1908.-1911.godine obitelj Svečnjak povećala se za još dva člana. Vilimov otac Ivan se od 1914.-1916.godine nalazio na talijanskoj fronti na Soči, odakle se, naročito noću, čula tutnjava topova. Obitelj proživljava najtežu oskudicu, te kao i velika većina tamošnjeg pučanstva, doslovno gladuje. Prehranjuje se tucanom korom drveća pomiješanom sa posijama i neznatnim količinama kukuruznog brašna, što ga dobivaju od aprovizacije. otac se vraća s fronte 1916. godine ranjen i bolestan. Posla ima malo, da bi se nekako prehranila obitelj, otac se bavi i švercom duhana. Ocu konačno 1917. godine krene posao na bolje, ali on ne odustaje od svojih ambicija i namjera te želi da se vrate u Zagreb i da tamo otvori moderni fotografski atelje. Da bi došao do potrebnih sredstava, u tijeku idućih godinu dana obilazi sva proštenja od Plešci, Gerova, Prezida do Cerknice, Rakeka i Kočevja u susjednoj Sloveniji, tegleći na leđima fotografsku opremu. Kod puka stječe povjerenje i dobro zarađuje. Za taj novac naručuje iz Beča velike, najmodernije aparate, kakve posjeduju samo najveći zagrebački fotografi onog vremena, kao što su: »Mosinger» i «Tonka». U podrumu uređuje najkompletniji fotografski laboratorij. Majka Katarina, brižna i štedljiva, nema smisla za očeve ambicije i stalno mi prigovara da baca novac.. Svađe postaju sve teže i za oca nepodnošljive. Truju mu život i volju za rad, što će na kraju dovesti do raspada braka. Otac napušta obitelj i u Zagrebu pokušava naći primjerene prostorije za fotografski atelje. Nažalost, sva mu se nastojanja izjalovljuju. Njegova snaga je istrošena, pada u depresiju i nakon dužeg bolovanja, umire od tuberkuloze. Majka, koja je uz supruga naučila sve o fotografiranju, počev od snimanja, razvijanja negativa, retuširanja i kopiranja, do izrade fotografija, nastavlja voditi posao i uzdržavati obitelj. Ipak, pati od sramote da ju je muž ostavio te apelira na Vilka da nađe neko rješenje i preseli obitelj u Zagreb. Godine 1926. Vilko, uz nemale napore i probleme, ostvaruje majčinu želju i dovodi obitelj u Zagreb. Nastanjuju se u sobi s kuhinjom, u Krčkoj ulici broj 20 na Trnju, gdje će obitelj živjeti sve do majčine smrti.
U brojnim privatnim pismohranama sačuvane su razglednice s prelijepim motivima Čabra i njegove okolice, rad fotografa Ivana Svečnjaka, kao svojevrsni dokumenti nekadašnjeg vremena, ljudi i običaja, ali i boravka obitelji u čabarskom kraju. Stoga neka ovaj prilog bude tek prisjećanje na dolazak Ivana Svečnjaka i njegove obitelji u Čabar gdje se njegov sin kasnije poznati slikar Vilim Svečnjak upoznao sa bojama i načinom izražavanja osjećaja kroz njih. Zahvalio bi dipl. politologinji Višnji Stopar - Poljančić nećakinji Vilima i njegovoj nasljednici te njezinom suprugu odvjetniku Borivoju Poljančiću, koji su mi pomogli u pisanju ovog priloga. Najljepša im hvala u moje i Vaše ime.
Na slici: Stara razglednica Čabra rad Ivana Svećnjaka, Slika za uspomenu rad Vilima Svećnjaka
Željko Malnar |
