HRIB, 19. veljače 2008.godine – Posljednjih mjeseci sve mi se češće javljaju pojedinci sa starim fotografijama svojih mjesta, starim dokumentima a nerijetko i sjećanjima na neke od svojih sumještanina, a ne izostaju niti stare priče i legende. Sve to marljivo pohranjujem u svom kompjuteru nadajući se da će materijala biti još više, te da će  se posjetitelji naše Internet stranice i nadalje javljati, kako bi zajedničkim radom očuvali dio naše usmene baštine. Zahvaljujući umirovljeniku Ivanu Pajniću iz VInkovci koji je 1942. godine napustio rodne Breziovce u prilici sam da  vam ovaj puta ispričam priču o čovjeku koji je živio na Hribu, točnije u Mošunu. Zvao se Marko Turk. Bio je siromašan ali nikada nije prosio po kućama. Za svoj život zarađivao je na drugi način. Volio je život usamljenika, ali dostojan čovjeku. Veći dio života proveo je pod kamenim liticama Risnjaka. Gdje počinje šuma tu je napravio bajtu i to kvalitetno sagrađenu, jer bi nekada ostao duže vrijeme živjeti u toj bajti. Posebno onda kada bi pao veliki snijeg. Na put bi ponio nešto krumpira, kukuruznog brašna i mast ili slaninu. Tu je sebi našao posla kako bi preživio. Bavio se poslom kojeg nitko nije htio.. Kopao je korijenje od «lecjana – encijana».Korijen je bio jako gorkog ukusa pa se koristio za uklanjanje želučanih tegoba. Oko 5 dkg suhog korijenja stavilo se u litru rakije i nakon 14 dana bilo je spremno za uporabu...
Napravio je bajtu pored medvjeđeg brloga, udaljena od njegove bajte oko 10 metara. Kada bi se Marko ujutro probudio, prvo bi vidio medvjeda pored brloga i rekao mu: «Dobro jutro susjed-susjeda». A medvjed bi nakon nekog vremena nešto  promrmljao i izgubio se u šikari kroz šumu. Kada bi Marko napunio punu vreću korijenja od lecjana, nosio bi to od kuće do kuće, a za  uzvrat dobio bi brašna, graha, slanine i drugih živežnih namirnica, kako bi stvorio zalihu za preživljavanje. To korijenje je nosio i u susjednu Sloveniju.
Jednom je moj otac naišao na Marka kada je radio u šumi blizu njegove bajte. Kako otac kaže, počeo je snijeg padati, a Marko je imao u zalihi samo 4 krumpira, za dvaput skuhati palentu i malo slanine. Moj otac mu je ostavio malo brašna i slanine. Marko je imao i nekoliko škrinci za lovit puhove, pa je i to bila dopuna hrane. Godine 1942. bio je interniran sa  ostalim stanovništvom u logor – «campo concentomento Monico – Trevisso» u Italiji. U tom je logoru bio neko vrijeme, a zatim je prebačen zajedno s ostalim logorašima u Gonars kod Udina. Negdje na putu između Treviza i Gonarsa u željezničkom vagonu umro je 1943. godine. Tako je završio njegov život i više se nije vratio pod Risnjak.
Ako posjedujete knjigu «Gorski kotar, izdanu prije dvadesetak i više godina, tu ćete naći na zemljopisnoj karti Gorskog kotara lokaciju pod imenom «Markova bajta». To područje se zove «Na Trlici». Dio lokacije ispod Risnjaka označen je kako sam već spomenuo «Markotova bajta».
Ima još jedna priča o Andrejcu iz Kuta kod Šafari, ali moram priznati da o njoj ne znam mnogo. Ja sam iz Brezovci otišao 1942. godine i samo sam tri puta bio nakon toga u Brezovcima, i to uglavnom u rujnu na Malu Gospu na Svetoj Gori. Još se sjećam da se ugalj proizvodio u megelenici kod ceste za Zamost, ispod Svete Gore pored ceste za Mali lug bile su oplince –proizvodio se kreč, jedan je bio od njih Vinko Širola iz Kastva, piše na kraju svojih sjećanja Ivan Pajnić iz Vinkovci..

                                                                                             Željko Malnar