UGLJENARENJE U KRANJCIMA

KRANJCI, 26. siječnja 2008. godine - Nastanak  pojedinih naselja u čabarskom kraju usko je povezan uz početak iskorištavanja željezne rude u ovom kraju i s izgradnjom čabarske topionice željeza, koja je puštena u rad 1651. godine. Zbog sve veće potrebe za željeznom rudačom i proizvodima od željeza, proširivana je talionica u Čabru, a radovi na iskorištavanju i preradi  rudače bili su sve opsežniji. Rasla je potreba i za radnom snagom, boljom i
stručnijom, pa tako predstavnici čabarske gospoštije oko 1665. godine po Sloveniji traže radnike vične radovima na iskorištavanju šume, dobivanju ugljena, kopanju rude, te dovode majstore ljevače i kovače. Kako bi novi radnici imali osiguran smještaj, izgrađena su nova naselja na rubu šuma ili unutar njih, ondje gdje je bilo dovoljnog drvne građe. Tako su nastala naselja Crni Lazi, Frbežari, Jazbine, Požarnica, Gorači, Kozji Vrh, Kranjci. Kranjci su najvjerojatnije dobili ime po doseljenicima iz Kranjske koji su tu došli  proizvoditi ugljen, no postoje i druga mišljenja.
Ugljenarenje je nekada bilo raširen posao, pri čemu je korišteno manje vrijedno drvo, koje nije bilo ekonomski isplativo za prijevoz na dulje relacije, kao i brojni drugi drveni otpatci poput klada, granja i trulih dijelovi drva. Za izradu ugljena koristile su se različite vrste drva. Ugljen, dobiven od različitog drva, razlikuje se po težini i čvrstoći. Težilo se, ukoliko je moguće, da bude u jednoj kopi drvo jedne vrste. Čim je drvo teže, tim je čvršći i teži ugljen. Ugljen, skuhan iz tvrdih listača, bolje je kvalitete od ugljena, kojeg smo dobili od drva četinjara ili mekih listača. Sezona ugljenarenja trajala bi kratko, radovi su započinjali u svibnju i trajali do kraja rujna, a u kišnim mjesecima i kraće, po četiri mjeseca.

Odabir mjesta za kopu i drva za ugljen

Prva zadaća bila je pronaći pravo mjesto za postavljanje kope. Drva trebaju biti što bliže, a potrebna je ravna površina zemljišta na kojoj ugljenar zacrta krug, čija veličina ovisi od veličine planirane kope. Najprije se sagradi sklonište ili bajta u kojoj će ugljenar boraviti.
Koriste se miješani sastojci cjepanica i okruglica, debljine od 2 centimetra i dužine jednog metra. Za kuhanje su najbolja zrakom sušena drva. Ako se ona sijeku u vrijeme kada ima dosta soka u njima, onda ih moramo najmanje dva mjeseca sušiti, no ako ih pustimo dulje vrijeme, postaju slabe kvalitete i daju nekvalitetni ugljen. Za kuhanje su najbolje pripremljena drva koja u sebi imaju između 20 i 25 posto vlage. Ako su previše vlažna, pri kuhanju raspucaju i dobijemo slabiji ugljen. Naime, kod isparavanja vlage koristi se toplina, što znači gubitak i manji postotak iskorištenja. Previše suha drva pak slabo utječu na protok zraka u kopi. Proizvodnja ugljena je fizikalno - kemijski proces, kod kojeg se kod temperatura između 240 i 280 stupnjeva Celzijusa drvo pretvara u ugljen. Za tehnologiju proizvodnje ugljena najčešće  se upotrebljava izraz kuhanje ili destilacija. Najbolji ugljen dobije se iz bukovog drva kod sporog sagorijevanja.

Priprema temelja,   izrada i prekrivanje kope

Ugljenari postavljaju kope ili ugljenice na uređenom i ravnom prostoru, kojeg nazivaju kopišće. Kopišće mora biti dva do tri metra šire od kope, sa strane mora imati jarak, koji sprječava prodor padalina. Prema sredini je  podignuto, nagib prema stranama uglavnom nije veći od 4 do 6 posto. Za podlogu  se preporučuje staviti dosta debeo sloj ilovače ili zemlje koja je bez organskih sastojaka. Rub  se označi s kolčićima, s određenim  razmakom. Drva se slažu u krug oko kopišća.
Kada je kopišće pripremljeno, ugljenar zabije u sredini  tri do četiri kolca debljine 5 do 6 cm, u obliku trokuta ili kvadrata, sa stranicama 25 do 30 centimetara. Kolce poveže  granama tako da čine nešto poput dimnjaka. Na dno toga kopar položi dvije trake u obliku križa za božji blagoslov i za sreću kod kuhanja kope, a zatim započinje sa slaganjem. Na zemlju oko kolčeva položi radijalno panjeve, na njih   sloj cjepanica, tako da nastane čim ravnije i gusto dno. Zatim uokolo dimnjaka na gusto posloži prvi sloj drva pod kutom od 75 stupnjeva. Drugi sloj polaže pod kutom od 65, treći još više položno. Na vrhu ili bolje rečeno, u „glavi“,  posloži kraće komade drva tako da je kopa zaobljenija U pravilu visina kope ne prelazi 40 posto njezina promjera.
Ugljenari pokriju složenu kopu sa smrekovim granama, travom, lišćem, mahovinom, paprati i piljevinom, a zatim  nastavljaju prekrivanje  mješavinom zemlje i ugljena u prahu, sve to slojem debljine 15 do 30 centimetara, što spriječava dostup zraka. Za pokrov se preporučuje čista zemlja - humus, koja nije previše vlažna
niti previše suha, a najbolje je koristiti onu iz starih kopišća. Ukoliko ona klizi s postavljene kope, neophodno je postaviti sa strane police - letve i poduprti ih.

Potpaljivanje i zagrijavanje kope

Kopu  upale i u sredini i na vrhu tako da se u dimnjak ubaci lonac žeravice, na nju  polože suha drva do vrha dimnjaka. Tradicija zahtijeva da to učini ženska ruka. Kopa se nije smjela zapaliti na nedjelju ili praznik, jer je, po predaji, vrag  tada rado stvarao probleme ugljenarima. Kada se vatra razgorila, u podnožju kope napravili su četiri do šest rupa - oduške za odvajanje zraka koji su morali biti u određenom međusobnom razmaku.
Kada nakon nekoliko sati izgori cijeli dimnjak, napuni se s novom količinom ogrijeva - sitnim smolastim smrekovim drvima, te pokrije daskom i zemljom. Kada vatra prestane gorjeti, započinje u kopi klijanje  i to od vrha prema dnu, jednakomjerno i paralelno. Temperatura u kopi polako se diže, dim, para i plinovi ne mogu  izaći jer je dimnjak zatvoren, pa se kondenziraju u glavi kope zbog čega se
zemlja na površini počinje vlažiti. Ugljenar još nekoliko puta otvori dimnjak, doda žeravice i sitna drva i pri tome sve to malo razmiješa u unutrašnjosti kako bi pospješio izgaranje. Drva se najprije suše, a zatim se  otvaranjem zračnica i dimnjaka regulira proces kuhanja od sredine i vrha prema gore i dolje.

Kuhanje ili pougljenjivanje (karbonizacija)

Sam ugljenar utvrđuje početak procesa izrade ugljena hodanjem uokolo posložene kope. Pucketanje pod nogama znak je stvaranja ugljena i ujedno pravi trenutak za ispuštanje dima iz kope. Tada neposredno blizu vrha, na „glavi“ kope, napravi oko vrha dimnjaka posebne otvore - oduške za dim. Iz tih rupa zatim počinje izlaziti dim. Prema njegovoj boji ugljenar utvrđuje u kojoj je fazi postupak izrade ugljena. U početku on je bijele boje, jer je pomiješan s vodenim parama, a zatim izlazi sive boje, zatim smeđe i plavkaste, te konačno svijetao odnosno proziran, što je dokaz da je u tom trenutku kuhanje završeno. Ugljenari su znali reći “da kopa plavo dimi”. U tom trenutku ugljenar zatvori postojeće oduške na vrhu i sa strane napravi nove. Kada je kuhanje završeno, napravi nove nešto niže, a kasnije zatvori i ove te napravi nove još niže, u sredini između spoja i podnožja. 
Ukoliko kuhanje teče prebrzo, može doći do eksplozije nakupljenog plina, koja raspuca zemlju  na kopi. Kada se to primijeti potrebno je kopu čim prije popraviti i sanirati oštećenja. Zbog neravnomjernog izgaranja na kopi se mogu pojaviti pukotine, koje mora ugljenar čim prije zatvoriti. Taj se posao naziva bokanje. Kod ovoga postupka ugljenar zatvori sve zračnice i pusti otvorene samo dimnice. Zatim  nakratko otvori kopu i nastali otvor popuni suhim drvima ili ugljenom iz prijašnje kope te zatim ponovno zatvori sa zemljom. Bokanje  može biti dosta opasno, jer ugljenar mora hodati po kopi. Ukoliko propadne kroz postavljene cjepanice može se opeći. Zbog sigurnosti drži pred sobom jaku palicu, da se uz njezinu pomoć izvuče iz kope ukoliko bi pao u nju.

Hlađenje i raskopavanje kope

Kada je kuhanje nakon jednog do tri tjedna završeno, slijedi hlađenje kope, koje sprječava da bi se tijekom otvaranja kope ugljen upalio. Svi otvori se zatvore i kopa ostavi 48 sati na mirovanju.
Kod raskopavanja kope ugljenar grabljicama odstranjuje zemlju, a zatim posebnim kliještima ili lopatom izvlači komade ugljena. One komade koji još tinjaju pokrije sa suhom zemljom kako bi ih ugasio, ili ih hladi umakanjem u vodu.

Željko Malnar