VAPNARE U ČABARSKOM KRAJU

Kreč je izvorno turska riječ “kireč” (Klaić: Rječnik stranih riječi) a znači vapno. Dakle, krečara bi bila vapnara, postrojenje za proizvodnju vapna paljenjem vapnenca. Nema konkretnih zapisa o tome kada se isti počeo koristiti kao građevinski materijal na čabarskom području, ali postoje stare fotografije od prije II. svjetskog rata. Tek u novije vrijeme, kroz sjećanja starijih osoba može se utvrditi pojedine lokalitete na kojima su postojale vapnare. Za većinu njih je zajedničko da s povezane s Primorcima koji su se na ovom području bavili izgradnjom cesta i paljenjem vapnenca. U starim zapisima spominje se da su u čabarskom kraju stambeni i gospodarski objekti imali prizemlje od kamena a gornji dio od drva. Takav je slučaj primjerice bio u Čabru u vrijeme Zrinskih , koji su ovdje l651. godine izgradili topionicu željeza i uz nju brojne stambene i gospodarske objekte, primjerice kuriju, kovačnice, zgrade za radnike i slično. Upitno je na koji su način zidali prizemlje i čime su učvršćivali kamene blokove. Pretpostavlja se da je to možda bilo vapno. U ovom kraju bilo je dobro razvijena proizvodnja ugljena za potrebe topionice, krčilo se dosta šume, a na krčevinama gdje je bilo dosta kamenja, moglo se paliti vapno. Posebice kada su krčevine obrasle bukovim podmladkom koji je služio za loženje vapnenica. Ponegdje postoje još tragovi toga, ali sve manje su zamjetni.

Naselja su se sve više razvijala, gradili su se novi stambeni i gospodarski objekti, a materijala za gradnju nije nedostajalo. Kamenja je bilo dovoljno za temelje i visoko prizemlje, kao i dasaka s pilane dok su se grede u prvoj fazi tesale. Nicali su sve veći i viši objekti, a od umješnosti graditelja i korištenog građevinskog materijala, ovisila je kvaliteta gradnje i trajnost objekta. Možda su se prve količine vapna kao materijala dopremale iz susjednih područja, a kasnije je započela njegova proizvodnja. Velike količine bijelog kamenja na pojedinim lokalitetima nisu dugo ostale neotkrivene, pretpostavlja se da je potreba utjecala na početke paljenja vapnenca, budući da je doprema vapna iz susjednih područja bila vezana uz prijevoz ali i određeno vrijeme čekanja. Došlo se do spoznaje da bi se vapno moglo proizvoditi ovdje. Potrebe su u početku bile skromne jer su prevladavali drveni objekti, no kada je počela upotreba kamena u njihovoj gradnji ukazala se potreba i za određenim količinama vezivog materijala. Pretpostavlja se da je u prvim godinama to bila ilovača, koje je bilo u izobilju, a kasnije se počelo koristiti vapno.

Vapno može biti živo vapno koje se dobiva pečenjem vapnenca u pećima vapnenicama s okomitim, jamastim ili kružnim vodoravnim vatrenim kanalom. Iz čistog vapnenca dobiva se masno vapno, koje se s vodom, uz razvijanje topline, lako raspada u voluminozni prah – gašeno vapno, a s više vode daje masno bijelo tijesto. Iz manje čistog vapnenca dobiva se masno vapno koje se teže gasi i manje se nadima. U kombinaciji s pijeskom služi kao mort (malter), a koristi se ili se koristio u domaćinstvima za bojenje prostorija. Svojstvo vapnenca (živo vapno) čovjek je slučajno upoznao već u pradavno doba, ložeći vatru na vapnenom tlu, pa je kasnije to iskustvo obilno koristio. U područjima gdje je vapnenca u velikim količinama, a takav je i naš kraj, paljenje vapnenca ili kreča bilo je jako razvijeno. Starijim ljudima poznate su vapnenice, japnenice, krečane. U razgovoru sa starijim osobama, od kojih su neke poslije rata radile u njima, saznali smo na koji su se način one gradile. Iskopala se veća jama, obložila komadima vapnenca, a taj zid se podigao i nekoliko metara iznad jame. Onaj dio koji je bio iznad ruba jame, opleo se granjem, a između grana i vapnenog zida nabio se sloj zemlje. Čitavu tu vapnenu kulu pokrili su komadima vapnenca, pa kad je sve bilo gotovo, naložili su unutar jame u vapnenici vatru. Ovisno o veličini iste vapnenac se palio od 24 do 48 sati, a ima slučajeva da je za to trebalo i preko 60 sati. U peči se razvijala velika vrućina i visoka temperatura, koja je iz vapnenca istjerala sve ugljičnu kiselinu, i umjesto tvrda kamenja bijele ili sive boje, dobili su se mekani, prhki i kao snijeg bijeli komadi živog vapna. Ono se odlikuje osobinom, da čim ga polijemo vodom, ono se žestoko ugrije da voda ključa. Pri tome vapno prima u svoj sastav vode, prelazeći u tako zvano gašeno vapno. Ono se na zraku ponovno vezuju uz ugljičnu kiselinu i ponovno se stvara tvrdi kamen – vapnenac. Ta kvaliteta, da se na zraku stvrdne učinila je da ga je čovjek stoljećima koristio kao vezivi materijal kod gradnje objekata. Miješanjem vapna i pijeska dobiva se mort kao građevinski materijal, a on na zraku vezivanjem ugljične kiseline, očvrsti kao kamen i to potraje dosta dugo. Što je zid stariji, to je čvršći, što je vidljivo kod starijih građevina čije zidove vrijeme ne razara tako lako.

Osim kao materijal pri gradnji objekata, vapno i to ono gašeno, nakon što je u jami odležalo najmanje godinu dana, koristilo se u kućanstvu kod krečenja prostorija. Znalo se nerijetko reći, čak i u današnje vrijeme, da je vapno bilo najbolji materijal za unutrašnje uređenje prostorija. Naime, prostorija koja je okrečena vapnom «disala je», jer je vapno porozno, te je vlaga mogla izlaziti, što nije slučaj kod današnjih boja. Vapno se palilo na krčevinama, u velikim, od cigle zidanim, okruglim pećima s prostranim ložištem u koje je stalo oko 30 m3 kamena vapnenca. Iskopala se veća jama, obložila komadima vapnenca, a taj zid se podigao i nekoliko metara iznad jame. Onaj dio koji je bio iznad ruba jame, opleo se granjem, a između grana i vapnenog zida nabio se sloj zemlje. Čitavu tu vapnenu kulu pokrili su komadima vapnenca, pa kad je sve bilo gotovo, naložili su unutar jame u vapnenici vatru. Ovisno o veličini iste vapnenac se palio od 24 do 48 sati, a ima slučajeva da je za to trebalo i preko 60 sati. U peči se razvijala velika vrućina i visoka temperatura, koja je iz vapnenca istjerala sve ugljičnu kiselinu, i umjesto tvrda kamenja bijele ili sive boje, dobili su se mekani, prhki i kao snijeg bijeli komadi živog vapna Za jednu japlenicu (uoplinca) trebalo je potrošiti oko 40 m3 bukovog drva. Nakon tjedan dana vapno bi se ohladilo i bilo spremno za prodaju. O tome kako je izgledala vapnara može se vidjeti na staroj slici koju nam je ustupio Antun Žagar Repinc iz Čabra. Radi se o vapnari koja je izgrađena prije II. svjetskog rata u Čabru u predjelu nazvanom «Rigel». Za njezinu gradnju i potrebe paljenja vapna iskrčena je povelika površina, te je danas to područje uglavnom golo, obraslo sitnim rastlinjem i grmljem.

Nakon što je kupljeno vapno dopremljeno na gradilište, bilo kolima ili na tragama, ono se gasilo u vapnenicama (apenca), jamama iskopanim u zemlji (ilovači) dubine oko 1 metar, obloženim i natkritim daskama. Iste je imala skora svaka kuća gdje se gradilo. Na grumenje vapna nalijevala se voda uz stalno miješanje dugim drvenim štapom. Grumenje je postajalo gusta masa koja je bila stalno zalivana vodom. Za jednu vapnenicu trebalo je do 100 kablova vode. Za zidanje se vapno moglo koristiti odmah, za krečenje je trebalo odstajati barem godinu dana. Što je bilo starije, to je bilo bolje za krečenje. U Čabarskom kraju vapnare su bile različito raspoređene. U nekim naseljima, prema izjavama starijih stanovnika, bilo ih je više. Uglavnom su bile smještene u okolici a unutar naselja dosta rijetko. Razgovarajući s mještanima tek poneko od njih prisjetio se da se vapnare koristila i prije II. ili pak I. svjetskog rata. Većina njih znala je za one koje su se koristile uoči II. svjetskog rata i u poslijeratnoj obnovi. U nastojanjima da se porušeni i spaljeni objekti čim prije obnove, ondašnja je vlast nastojala otvaranjem tih pogona pripomoći bržoj gradnji i stanovnicima omogućiti nabavu vapna pod povoljnijim uvjetima. Kada su u ovaj kraj stigli primorci, proizvodnja vapna postala je svojevrsni biznis jer se on prodavao. S područja kotara Čabar tijekom II svjetskog rata u talijanske logore smrti otjerano je 3651 osoba, a nije se vratilo 476 osoba. Cijeli je kraj izgledao pusto. Od nekadašnjih naselja ostala su zgarišta s dimnjacima i donji kameni temelji visokih prizemnica. Ukupno je spaljeno 811 stambenih i 722 gospodarskih objekata. Započela je obnova. Vlast je u prvoj fazi po mjestima raspodjeljivala drvenu građu za najnužnije potrebe, a kasnije se išlo planski s obnovom spaljenih domova. Bilo je slučajeva da se pojedine obitelji nisu iz logora vratile kućama već su ostali negdje uz put u Sloveniji i tu se naselili. Njihova zgarišta ostala su pusta.

U GEROVU vapnara je bila u blizini groblja, a koristilo ju je cijelo naselje. Zatim je bila u Gerovskom kraju (drugi spominju još Mlađe i Vršićek) Tu su kopali i palili kreč Primorci čije se vapno koristilo kod gradnje Doma kulture. , a čak su dolazili kolima iz Zamosta po vapno. Jedna je bila između Gerova i Malog Luga u predjelu Bezlov malen», zatim u Malom Lugu blizu Sedla. Spominje se i vapnara u Malim Klancima (prema Lividragi), zatim je jedna bila izvan Gerova prema Malom Lugu, na mjestu gdje su nekada bili Cigani, te kod Vršićeka (predio Kikovica). Pojedinci su spominjali da je u Bresnom Potoku kod Smrečja imao svoju vapnaru Josip Klepac čiji je otac bio rodom iz Sokoli, no većina smatra da to nije istina jer je ovdje bila ciglana. U TRŠĆU je bila velika vapnara na putu prema Lazima, na mjestu gdje se danas nalazi kuća pok. Valentina Trohe (Tine Petrinc). Tu je narodna vlast odmah iza II. svjetskog rata napravila veliku “Uapnincu” koju su za svoje potrebe koristili svi mještani. Tu su radili Drago Kovač iz Gerova (kasnije vozio Crveni križ), Matija Turk iz Voda (otac poznatog domaćeg muzičara Matije iz Crnog potoka). Imali su stari američki “Ford” žute boje. Vapno je razvozio “Žiga” iz Gerova. Sjeća se da je tu radio i otac Tonija Amerikanca iz Sela, čini mu se da se zvao Brane, koji je ozlijedio ruku prilikom miniranja. Bio je doma iz okolice Krasice ili Bribira, dakle Primorac. Ispod Sokolanske stijene blizu naselja Sokoli bila je također vapnara, jer se tu nalazilo dosta kamenja i drva. Još prije II. svjetskog rata vlast ju je uredila i svi mještani su je koristili. Tu se vapno palilo a po potrebi i gasilo. Imućniji mještani za prijevoz su koristili kola a oni drugi koristili su “trage” . Jedna je bila kod Oštrog vrha, druga na Stajci a treća u blizini Milanovog Vrha. Šumski su predjeli izabrani iz razloga što je bilo dovoljno kamenja ali i drva. U vrijeme obnove znalo se organizirati akcije kako bi se po šumi prikupljalo granje i drugi otpadni drveni materijal koji se zatim koristio za paljenje vapna. U ČABRU se u vrijeme obnove koristila krečana ispod Tropetarske stijene, u predjelu nazvanom “Pakao” koji se također zvao i “Rigel» Tu je materijala (kamenja i drva) bilo dovoljno, a u slučaju potrebe isti se donosio iz okolice na tragama ili dovozio kolima. ). Za potrebe proizvodnje kreča porušila se šuma oko Paklenskog jarka te je zato on tako ogoljen u odnosu na okoliš. Isto tako govorilo se o krečari u Obrhu ispod Podplanine (Slovenija Ostale su tek stare fotografije na kojoj je vidljiva proizvodnja kreča i samo postrojenje. Bila je jedna vapnara i kod Štimci ispod Oštrog vrha. U PREZIDU i okolici bilo je više krečara. Jedna se nalazila u predjelu “Gredice” kod sadašnje lovačke kuće, gdje su vidljivi još uvijek tragovi paljenja vapnenca. Druga je bila iznad Zbitki kod Mehlečeve ravni u smjeru Novog Kota, a treća kod Kranjci. Poslom paljenja vapnenca i izradom vapna najviše su se bavili Primorci. Palilo se živo vapno koje su prodavali i vagali, a kod kuće se iskopala jama u koju se vapno stavljalo i polilo vodom. Nastali proizvod bio je “gašeno vapno” za razliku od onog prvog koje je bilo “živo vapno”. Kućama se uglavnom dopremalo kolima. U sjećanjima je i 1938. godina ksada je radila krečara za potrebe gradnje doma kulture. Neiskorišteni materijal prodao se mještanima za njihove potrebe a sredstva od prodaje išla su u korist gradnje doma. To je bila zadnja krečara i jako velika, a radilo se na dobrovoljnoj bazi.I konačno u PLEŠCIMA većina žitelja Zamosta i Plešci ali i susjednih naselja vapno za svoje potrebe koristilo je iz Podstena koje su bile glavno mjesto za opskrbu. Primorci su kopali vapnenac i palili ga te proizvodili vapno, koje su zatim prodavali mještanima. Uglavnom se prevozio na kolima a do 50 kg tereta znalo se nositi na “tragama”.Možda najstarija velika vapnara bila je kod Jezire (izvor Gerovčice) u Zamostu. Tu se palilo vapno još prije I. svjetskog rata. Bilo je dosta drvenih otpadaka od pilane koji su se pri tome koristili ali i kamenja u okolini. Neki spominju i vapnaru u Požarnici (ili Podstenama ????) napravljenu za potrebe obnove razrušenih domova nakon II. svjetskog rata. No stariji mještani Požarnice tvrde da ovdje nije bila krečara već ciglana. U prilog toga navodi se da na Požarnici nema bijelog kamena već samo tamnijeg, te bi ga stoga trebalo dovoziti.

Željko Malnar