TRŠĆE – U kasnu jesen kada bi djetelina potpuno dozrijela, glavice su se trgale rukom. Žene su obično brale djetelinu sjedeći na stolićima koje su donosile sobom na njivu. Pomagala su i djeca. Ubrana djetelina stavljala se u vreće i sušila na zapećku. Osušena se stavljala u stupu, okruglu drvenu posudu visoku jedan metar, u kojoj se tukla željeznom šipkom, dok se ne bi raspale sve glavice
Najveći dio tereta preko čitave godine nosile su žene na svojim leđima. U rano proljeće su u koševima nosile gnoj na njive, ljeti su s livada i sjenokoša nosile sijeno u krošnjama,  u kasnu jesen drva za zimu. Drva su se nosila u krošnjama i po nekoliko kilometara daleko. Skupljale su se suhe bukove grane kojima je otpala kora, ali i granje jele i smreke. Uz to su, za sušnih dana, nosile vodu u kablu na glavi iz ponekad udaljenijih izvora. Koš je bio ne samo sredstvo za prenošenje tereta, već i mjera za težinu i zapremninu. Veličina njive izražavala se u koševima – koliko koševa sjemena krumpira je potrebno da bi se zasadila; koliko koševa krumpira se nakopalo; koliko je koševa gnoja potrebno odnijeti da bi njiva bila plodna… Obitelji s više zemlje sadile su i do 20 koševa krumpira (1 koš oko 40 kg) da bi se na jesen iskopalo preko 150 koševa krumpira. Na njivu je trebalo odnijeti preko 200 koševa stajskog gnoja.
Sve su to podnijela ženska leđa.

                                                                          Željko Malnar